Story with the sad end or not?z.m.

8.Deo (:

Zadnji puta sam provjerila svaki kutak knjižnice da se uvjerim da nitko nije zalutao nigdje. Vratila sam svaku knjigu na njeno mjesto i pogasila sva svjetla.
Stala sam na vratima i pogledom ponovno obuhvatila cijelu knjižnicu. Predivna je. A miris papira je najbolji. Pogotovo onog starog. Vrati te u prošlost.
Nasmiješim se i izađem van.
Zaključam vrata i krenem pješke do Ann. Treba mi malo vremena da u miru razbistrim glavu.
Poznavajući ju, prvo će me nahraniti i zabaviti a onda će prijeći u napad. Vjerovatno ima spreman mobitel i broj da pozovem Princa Tame van.
Ne mogu izbjeći odlazak kod nje, ali mogu probati izbjeći poziv. No želim li ja izbjeći taj poziv?
Ne znam! I to je ono što me muči. 
Što ako me on nekim čudom ne odbije i ja se ne osramotim, onda ćemo izaći van. A što poslije toga? Veza? Ozbiljna veza?
Ne znam. Strah me. Strah me mogućnosti da se zaljubim u njega. Strah me slomljena srca.
Mama je često citirala Petara McWiliamsa tj jedan njegov citat:
'It is a risk to love.
What if it doesn't work out?
Ah, but what if it does?'
Možda srljam previše u budućnost. No ne želim biti povrijeđena. To sam si obećala još kao dijete. Još od vremena kada sam vjerovala da sam član sretne obitelji. Još od vremena kada je sve bilo u redu. 
Iz razmišljanja me prene glasna truba. Nisam ni shvatila da stojim na sredini ceste u najprometnije vrijeme. Mahnem vozaču u mat crnom mini cooperu u znak ispričavanja i požurim preko pješačkog.
Odlučila sam. 

****
Vrata Annina stana su bila malo odškrinuta. Pa zbunjeno vratim ključ koji mi je Ann odavno dala u džep, ali ga rijetko koristim. Polako otvorim vrata i ostavim jaknu na stalku, koji po meni nije imao smisla.
-Ann? Jesi tu?- tiho upitam. Nitko mi ne odgovori. Gledala sam hororac koji je počeo upravo ovako. Cura ode do prijateljice, stan je prazan i nju psihopat ubojica ubije. 
Trnci su mi prošli po tijelu i poželila sam da imam svoju golf palicu uz sebe.
-Ann, nije mi smiješno ovo!- probala sam još jednom. Krenula sam polako prema dnevnom, prazan. Kuhinja i wc isto. Stala sam ispred njene sobe i duboko udahnula te otvorila vrata. Soba je bila u mraku, s dovratka sam napipala prekidač za svijetlo i upalila ga. 
Prema meni je išla spodoba s crnim licem kao od čađe, pa sam od straha ciknula i bacila prvo što mi je palo pod ruku, sliku mene i Ann. Čula sam tupi udarac i zatvorila vrata. Počela sam trčati prema izlazu kad sam začula bolni jauk i smijanje istovremeno. Nije valjda. Vratila sam se u hodnik i tamo ugledala Ann kako sjedi na podu uz zid i drži se za glavu i smije se ili plače nisam bila sigurna.
Lice joj je bilo crno, vjerovatno namazano onom šminkom koja nam je ostala od maškara, odjeća bijela i kosa raščupana. 
-Pa jesi ti normalna, budalo jedna?!- viknula sam na nju i bacila se na pod do nje da joj pogledam glavu.
-Ja jesam normalna? Pa ti si mene pogodila vražjom slikom. Auč! Pazi malo.
-Nemoj biti beba. Nije velika rana. Tu me čekaj idem po prvu pomoć.
Otišla sam do wc-a i zvukla sam prvu pomoć ispod ormarića.
-Evo me. Ne diraj to blatnim rukama.- obrecnem se na nju i ona nadureno spusti ruke s rane. Uzmem ono sredstvo za dezinfekciju rana i pošpricam, ona mi se počela otimati iz stiska, pa sam slučajno pritisnula malo više. Opazila sam kako joj se oči pune suzama. Hah, to će je naučiti da me se ne straši. 
Uzela sam zavoj, pošto nije imala flastera, i zamotala joj ga oko glave toliko stručno da sam se sama divila svom djelu.
-Jesi sada bolje?- upitam je nježnije. Ona kimne glavom i krene ustati dok joj ja pomažem.-Ajmo jesti onaj sladoled. 
-U frižideru je!- reče i baci se na kauč ruke položene na čelo, kao neki patnik.
-Ja sam gost, kojeg si ti usto pokušala prestrašiti i ja moram tebe i sebe poslužiti?- upitam je, iako sam već krenula u kuhinju vaditi zdjelice.
-Ti si mene ozlijedila. I ovo bi na sudu vjerovatno prošao kao teški napad i...
-Kao samoobrana.- prekinem je i ispravim.-Hoćeš li i preljeva?
-Može. Uglavnom, gdje sam stala?- mogu je zamisliti kako tapka usnicu kao i uvijek kada razmišlja.
-Samoobrana.- podsjetim je.
-Ne napad. Ja sam samo nanjela šminku na lice i ti si me iz nekog čudnog razloga pogodila slikom.- zadovoljno je zakljlučila. Nisam ništa odgovorila. Samo sam joj dala manje sladoleda a meni više. Prelila preljev od čokolade i ubacila one štapiće. Odnjela sam joj i dala, dok sam se ja zavalila u fotelju nasuprot nje.
-Hej, nisi fer! Dala si mi manje!-odmah je ustala i vidjela sam kako se nakrako lecnula i počela mjerkati moju zdjelicu.
-Nisam, samo si ti već pojela svoje. Tko ti kriv kad brzo jedeš. Nego moram popričati s tobom.- ozbiljno joj kažem.
-Skrećeš s teme na koju ćemo se kasnije vratiti.
-Dobro, dobro.-ne važno mahnem na njene riječi.- Nego znaš ja sam malo razmišljala i ne bi htjela nazvati Zayna?-sjela je uspravno i svu pažnju usmjerila na mene. Skrenula sam pogled od nje da se pripremim. Duboko udahnem i vratim pogled na nju i krenem.- Shvaćam da ti je drag, ali ja bi trebala ići van s njime a ne ti. I stvarno ne želim biti povrijeđana.- sama sebi zazvučim kako dijete no neću povući svoje riječi. Ann je sjela na naslon fotelje do mene i uzela moje ruke u svoje.
-Gle dušo, kako ćeš nekoga zavoliti ako ne riskiraš?-stavila mi je ruku preko usta kad sam joj krenula odgovoriti.-Ne, moje pitanje je više retoričko.- liznula sam njenu ruku i ona ju je maknula s mojjih usta.
-Ne vidjela sam kako si patiš kad te neki dečko ostavi, čak i onaj kojeg nisi jako volila, gledala sam kako je mama patila kad nas je tata napustio, čak sam gledala i Sherlocka kako se vuče po stanu nakon što je onu njegovu pogazio auto. Ja ne želim biti takva.-nadureno napučim usne.
-Ja te volim i ti to znaš.-polako kimnem, ne shvaćajući kamo ovo vodi.- I žao mi je zbog ovoga.
Prije nego što sam stigla reagirati ona ispod stolića izvuče policijske lisice. I zaveže moju ruku za fotelju ( to je ona vrsta fotelje koja ima rešetkaste naslone). Koji kurac?
-Ann!-zaderem se na nju i pokušam povući ruku. No samo sam si više zarobila ruku i nanjela sama sebi bol.
-Jako mi je žao. No ovo je bilo potrebno. Zamisli da sam ja majka ptica a ti ptić i ja te guram iz gnijezda da poletiš.-lice joj je blistalo od zadovoljstva, dok sam ja bila crvena i bijesna.
-Pa žao mi je, ali imaš par rupa u toj metafori.- protisnem kroz zube.-Ko prvo, ti mene ne guraš iz gnijezda već me vežeš za fotelju. I ko drugo, ja nisam ptić a ti nisi pticaa. Sad me odveži, ruka me počinje boljeti.-još jednom trznem rukom i ciknem od boli.
-Pa neće boljeti ako budeš mirna.-reče ona potpuno smirena.
-E pa mogu biti mirna i bez ovoga!
-Ne pobjeći ćeš...
-A otkuda ti ove lisice?-upitam znatiželjno.
-Imam neke veze u policiji...- izjavi ona nonšalantno (izvinite ali morala sam ubaciti ovu riječ, jer nemam baš puno prilika za napisati/reći je), čisteći svoje nokte od nevidljive prljavštine.
-Bratić Luke, zar ne?-krenula mi je odgovoriti no prekine je zvono na vratima. Nasmiješila se kao dijete koje se je probudilo na božićno jutro svjesno količine poklona.
-Zašto imam osjećaj da mi se ovo neće svidjeti...