Story with the sad end or not?z.m.

11.Deo :)

Čvršće uhvatim Avernovu ruku kako smo se sve više približavali našem cilju. Strah me. Ne znam kako idemo, samo znam da smo blizu i da me je strah. Svrnem pogled na Averna, on je miran i anđeoski lijep. Odjednom Avern počne nestajati, postepeno blijedeći. Užasnuto se okrenem i vrisnem. Barem pokušam, jer iz mojih usta ništa ne izađe. Prestrašeno se uhvatim za grlo i pokušavam zazvati Averna. No bez uspjeha. Iza sebe začujem smijeh. Okrenem se no nigdje nema nikoga. A smijeh odjekuje iz svih smjerova. Tako poznat, tako grub i neugodan. Tama me okružuje, a odjednom ispred mene je jedan snop svijetla. Krenem prema njemu jer svijetlo znači sigurnost, kad ispred mene iskoči pogrebni spomenik. Sagnem se i prstima pređem preko slova.

'Ovdje počiva Ifigenija Calipso McLoef. 
Voljena kći i sestra.
Smrt je samo posljednji neprijatelj kojeg ćemo pobijediti.'

Iznenadna bol mi propara prsa i sagnem glavu te vidim krv kako se širi po mojoj snježno bijeloj majici. Zrak je postajao hladniji kao i moje tijelo. Počela sam drhtati i sve o čemu sam razmišljala je san. Bio mi je potreban, samo pet minuta. Naslonim se na svoj vlastiti spomenik i prepustim tami, boli više nema. Samo onaj smijeh odjekuje dok ja napuštam ovaj svijet. Iznenada se scena promijeni i ja stojim zavezana za stup. Osjetim kako me vjetar draška po licu, kosa leprša oko mene, ugodno je pa se opustim. Smijeh. Opet ga čujem. Trgnem se iz sanjarenja i uznemireno zvjeram pogledom oko sebe i potrazi za izvorom smijeha. A tada ga i ugledam. Strašilo čija se lica izmjenjuju. Majčino, Avernovo, Annino, Zaynovo, bakino, tatino... Sve osobe u mome životu. Začujem vrisak i shvatim da to vrišti osoba pokraj mene. Pognute glave i spuštene kose ne mogu je prepoznati, no ona vrišti i vrišti tako glasno da imam osjećaj kao da će mi glava ekslodirati. Opazim nož u rukama strašila. Sada je bez lica ali još uvijek se smije i podigne nož te ga postavi na moja prsa. Točno iznad srca.

Probudim se oblivena hladnim znojem. Trnci mi prolaze tijelom. Pokušavam uhvatiti zrak, ali ne mogu. Imam osjećaj kao da se gušim. Maknem plahtu s sebe i ustanem. Mekani čupavi tepih me donekle umiruje jer znam da sam na sigurnom. Krenem prema wc-u i pošpricam lice s hladnom vodom. Tako je bolje. Već tri noći imam istu noću moru. Pogledam svoj odraz. Podočnjaci su ogromni i jarko ljubičasti. Lice mi je ispijeno i umorno. Tako se i osjećam. Kao krpa ocjeđena od vode. Izađem iz kupaonice i odem u kuhinju. Zamijenim Sherlocku vodu i pomilujem njegovo divno krzno. Bar netko ima lijepe snove. Uzmem šalicu i napravim si kakao. Lagano ga pijuckam dok čekam da vrijeme prođe. No tek je tri sata ujutro. A sutra to jest danas imam nastavu. Udahnem i s strahom krenem prema krevetu. Strah me što ću sljedeće sanjati. Ušuškam se i opazim kako se Sherlock smjestio uz mene. Moj mali zaštitnik. Nasmiješim se i ostavim šalicu na ormariču te privim Sherlocka uz sebe.

****

-Ever pričekaj!-povikne Louis zamnom. No ne želim stati. Bezobraznik jedan. Njegovi lagani i tihi koraci su odjednom postali bučni i brzi. Trči. Počnem i ja trčati. No odjednom osjetim dvije snažno ruke kako se omataju oko moga struka. Topli dah na mome vratu kao i tihu smijeh u mome uhu. 
-Lou, pusti me.-pokušam zvučati opasno i ozbiljno no stvarnost je potpuno drugačija. Sviđa mi se ovako. A on to zna. 
-Ja tebe volim!-okrenem se u njegovu naručju i pogledam ga u oči te mu se nasmiješim. 
-I ja tebe budalo jedna.-utisnem mu blagi poljubac na usne.
- Ajmo unutra? 
-Može, gladan sam.- pusti me iz zagrljaja samo da bi me uhvatio za ruku. Počnem nam ljuškati ruke gore dolje, kao ljuljačku, dok on pjevuši. Vrata se sama otvore i pojavi se Niallovo nasmijano lice.
-Kak' ste?- upita opušteno se naslonivši na okvir vrata namjestivši blago osmijeh na lice. 
-Jako dobro Niall.-odvrati mu Louis. 
-Znači svađa je riješena?-znatiželjno upita. 
-Je, Niall. Rješeno je.-nasmiješim mu se. 
-Aha, aha. Zanimljivo. um...- odjednom se nelagodno nasmiješi i pogleda iza ramena. Nijemo je oblikovao riječi prema nekome unutra. A zatim poraženo okrenuo pogled prema nama.-U vezi svađe. Pa... nekako mi smo... krivi za nju. Žao mi je!- brzo usklikne kada vidi moj pogled i potrči u kuću. Čujem brze korake po stepenicama i udaranje vrata. Zatim viku. Mamlazi jedni. Nasmiješeno odmahnem glavom i posvetim svu svoju pažnju Louisu.
-Oprosti im... To su još budale.-blago reče. 
-Znam, zato nema mrtvih.-Louisov smijeh odjekuje dvorištem dok mi ulazimo u kuću u kojoj vlada mir i strah.

****

-Hoćeš danas spavati kod mene?-zabrinuto me pogleda.
-Ne treba. Proći će.- pokušam je razuvjeriti. Annine velike smeđe oči bile su ispunjene brigom. Buka u kafiću me je smirivala. Toliko je života bilo ovdje, od toga sam se i ja osjećala bolje i živom. San me je još uvijek pratio kroz dan. Čak se nisam mogla usredotočiti na nastavu. Uguram veliku količinu kolača u usta u pokušam joj se nasmiješiti. 
-'Ko ne neka prasica si.- reče i počne se smijati. Takvu je volim. Znam da je nisam u potpunosti zavarala, kao što ona zna da to znam. Zna da ću joj sve reći kada budem spremna. 
-Kako ti i Niall?-pitam. 
-Odlično. Tako je drag prema meni. I jučer mi je rekao da me volii!- tiho usklikne. Sreća isijava iz nje. Imam osjećaj kao da će se raspuknuti od sreće. -
Znaš drago mi je. Sviđa mi se i bilo bi mi žao prebiti ga... 
-M...-ne stigne reći do kraja jer za naš stol sjedne jedna djevojka plave kose. Predivna je. Ne volim je. Ogromne plave oči, savršeni mali nos, usne pune, predivne kosti lica i tijelo modela. Odjevena je u usku crvenu haljinu i ogromne Louboutinke. Usporedim svoju staru i raširenu sivu majicu s slikom Mickeyja Mousa i uske crne traperice te kosu zavezanu u nespretnu punđu. Ne, ne volim je. 
-Um... Bok i tebi?-nezgodno je upitam. Možda očekuje od nas da joj se maknemo od stola. Počnem pregledavati kafić u potrazi za još Viktorijinih anđela. No nigdje ništa. -Harry mi je rekao da ga pričekam s vama.-osjećao se glasni prezir u njenom glasu kao i očima dok je prelazila po mojoj odjeći.
Krava. 
-Aha, sve je to lijepo i divno. No nama ne treba tvoje društvo, dušo.-odvrati joj Ann, odjednom nasilnički raspoložena. 
-Nije me briga. Slobodno odi.-mahne rukom prema njoj kao da je ona muha. Ann me pogleda a ja joj slegnem ramenima. Ne možemo otići. Čekamo moju i njenu mamu. Gospođica Savršena podigne jednu savršenu obrvu u zrak u posprdnom pitanju. 
-Ostajemo tu, jer moramo.- odgovorim joj i posvetim svoju pozornost prema Ann. Odlučila sam, ignoriram Kravu.-Nego... No ne mogu nastaviti jer ona mi upadne u riječ. 
-Znaš da ti taj kolač odlazi u bedra.- uperi jedan lijepi nalakirani nokat u moj kolač. Uzmem ogromnu žlicu kolača i demonstrativno je uguram u usta i počnem žvakati otvorenih usta okrenuta prema njoj. Zgađeno me pogleda, pa još više otvorim usta.

Nakon sat vremena provedenoga u njenom društvu, razmišljam o opciji ubadanja vilice u grlo. Brza ali bolna smrt. Mogu to podnjeti. Nju ne. Vidim da i Ann razmišlja isto kao i ja. Nasmiješim joj se. 
-Eh sada ta cura čije vam ime ne smijem reći, ona vam je gurnula tog dečka i dalje vam više ne smijem reći.- tako cijelo vrijeme. Neka cura čije nam ime ne smije reći. Neko mjesto čije nam postojanje ne smije otkriti. Bla bla bla. 
-Ajme divna priča.- sarkastično odvratim. 
-Znam. Imam još jednu. Znači...- prekinem je prije nego previše nastavi. Napadno pogledam prema satu. 
-Žao mi je. Ma koliko mi htjele slušati tvoje divne i užasno poučne i duhovite priče mi nemam više vremena.
-Da... Bilo nam je drago i nadam se da se više nikada nećemo vidjeti.- Ann joj odvrati, no ta ženska kao da je bila imuna na sve uvrede. Čak joj još uvijek nismo znale ime. Obje ustanemo i krenemo prema izlazu praćene njenim pogledom a zatim brzo šmugnemo jednu skupinu turista i sjednem za stol u kutu. Mi smo imale odličan pogled na nju no ona nas nije mogla vidjeti.
-Nisam mislila da netko može biti tako...-počela je rukama mahati u potrazi za riječima. 
-Znam, tako je... 
-Eh upravo to.-i obje prasnemo u smijeh.

****

-Liam? LIAM?!-trgnem se na zvuk svoga imena. 
-Što je?-zbunjeno upitam 
-Zovemo te već deset minuta.-odgovori mi Zayn.
-Ma zamislio sam se.- odmahnem rukom i vidim kakve pogled dečki izmjenjuju. 
-Što je?-iživcirano upitam. 
-Ništa ništa.- svi su odjednom počeli fićukati i gledati bilo gdje samo ne u mene.