Story with the sad end or not?z.m.

20.deo

  Sjedim u svome naslonjaču potpuno opuštena dok mi u krili leži kutija koju sam dobila od gospođe Doyle.
Ispružim ruku i uzimam ogrlicu te je ponovno proučavam. Cijelo moje djetinjstvo ona je bila predmet moje žudnje. Lanac je bio jako jednostavan, no medaljon je bio ono važno. U sredini je bilo malo zrcalo, savršeno zrcalo koje je odražavalo sve što se vidjelo, a oko njega malo red smaragda. Na vrhu je bila ruža oko koje se omatala trava. Bio je prekrasan.
Baka je uvijek govorila da je taj medaljon kao ogledalo duše. Istina, odraz je osobe koje ga nosi.
Nespretnim prstima otvorim kariku i postavim ga iza vrata i pokušavam zatvoriti. Počinjem osjećati bol kao i uvijek ako predugo držim ruke tako visoko. Iznervirano uzdahnem i krenem u novi pokušaj.
Kad začujem savršeni klik, veselo uskliknem i počnem razgibivati ruke.
Ustanem i približim se ogledalu da se pogledam. Kosa mi strši na sve strane, imam velike podočnjake pod očima, usne su mi izgrižene. Široka crvena majica je jedino veselo na meni a tada usmjerim svu pozornost na ogrlicu. Oprezno je dotaknem, isto napravi zarobljena osoba u zrcalu. Nasmiješim se. Baka je održala svoju riječ. Sad preostaje na meni da je predam svojoj unuci.
Nasmijem se na tu pomisao. Približim lice zrcalu i dotaknem kažiprstom jedan podočnjak. Noćne more su se opet vratile. Namrgođeno otpuhnem jedan pramen s čela i uspravim se te krenem prema svojoj sobi.
Pogledam u svoj otvoreni ormar dok pokušavam uočiti nešto lijepo. Stvarno bih trebala ići u kupovinu nove odjeće.
Sjednem na rub svoga kreveta, skoro pa kraljevski. Nasmijem se na tu pomisao. Zamisli mene kao princezu. Odmahnem glavom dok mi se osmijeh formira na usnicama.
Počnem vrtiti prsten s palca i gristi usnicu.
Napokon ustanem i izvučem jedne tamno plave traperice i crni džemper. Izvadim ogrlicu iz majice i nježno je pogladim pa posvetim pozornost svojoj kosi. Izvučem nemarno zavučene ukosnice iz nje, i ona počinje padati u valovima, dok ne ostane pola nje zavezane u gumici. Sviđa mi se kako ovo izgleda, ali ne mogu tako izaći iz kuće. Izbeljim se svome odrazu i nasmiješim.
Opazim kako Sherlock skače na krevet i zauzima svoj položaj na dnu kreveta dok me gleda svojim zlatnim očima.
Zapravo okom, jedno mu je nemarno zatvoreno a drugo napola.
Coknem jezikom i on mahne repom u jednom oštrom trzaju.
-Nepristojno.- polako odvratim dok se mučim da što bezbolnije maknem gumicu iz kose. No to ne bi bila ja, da se ne ozlijedim.
Pokušam polako i nježno izvaditi čvor, no teško uzdahnem i potražim škare kod ormarića. Približim ih kosi, zatvorim oči i pritisnem. Osjetim kako mi lijeva ruka koja je pridržavala gumicu slobodno pada pa otvorim oči.
Odraz u ogledalu ima zaprepašteni izraz.
-Sherlock, ne gledaj.- šapnem zaprepašteno, svjesna da se on neće ni pomaknuti, osim ako mu ponudim hranu.
Oprezno dotaknem kosu i ne mogu vjerovati što sam napravila. Jedna strana mi je bila normalne dužine, kao i uvijek skoro do struka. Ali lijeva strana... pa grozna je. Sad joj je dužina do ramena i nejednako odrezana, samo na razumijem kako. Odvojila sam samo malo kose.
-Sherlock.- ponovno mu se obratim.- nemoj nikada rezati kosu zatvorenih očiju. Počinješ biti dosadan.- upozorim ga, ali ništa.
Bacim se na krevet pokraj njega, i uhvatim ga za rep te počnem škakljati s njime. Prevrne se na leđa i pokušava uhvatiti moje ruke. Isto to je radio kao malo mače, kad sam ga pronašla u kutiji koja je plutala Temzom. Uvijek mi dođu suze na oči kad se sjetim da sam skoro ostala bez njega. Da mi kišobran nije odletio u rijeku ja ga ne bi pošla tražiti i ne bi njega našla... sudbina je katkad zanimljiva.
-Što kažeš da nabavim papigu?-upitam ga dok se on penja na moj trbuh i sklupča u lopticu.- Možda bolje ne.
Kažem kada osjetim kandže na majici. Polako ga mahnem i ostavim na jastuku koji je prozvao svojim te ustanem i obujem crne čizmice.
Navučem rukavice i kaput te kapu. Uzmem mobitel iz džepa i nazovem Maggie. Žena ima čarobni dodir.
-Frizerski salon 'Love'.- zapjevuši nježni glas.
Divna.
-Hej, If je. Imala sam malu nezgodu...- zastanem da poguram svu kosu u kapu.- Jesi slobodna?
-Uvijek za tebe dušo. Kada dolaziš?
-Sada?-Upitno upitam.
-Sjajno.
Poklopim i krenem van.

****

-Vidimo se dečki!- viknem dok otvaram vrata ali me nitko ne pozdravi. Odmahnem glavom nasmiješeno. Jedu.
To je prava bitka, kad živiš s Niallom.
Zatvorim vrata i krenem niz stepenice, preskakujući po tri stepenice odjednom.
Pred kraj stanem i skočim preko četiri stepnice uz glasan udarac. Osjećam se odlično, preporođeno zapravo. No sva moja radost nestane kada uhvatim bliceve.
Smrknuto gurnem vrata i izađem van.
Bad Zayn se vratio. Osjetim tu promjenu. Kao da sam obukao drukčiji kaput i podižem zid.
Imam podmukli, gotovo predatorski osmijeh. Točno znam svoje lice u detalje kad sam ovakav.
Kao da mi neka sjena pada po licu, pa ono postaje oštro, nepristupačno ali još uvijek predivno, usne razvučene u osmijeh, malo otkrivajući zube, poput pume prije lova.
Smeđe oči, su hladne, bez sjaja i opasne.
Povučem kragnu svojeg kaputa bliže vratu i krenem se nemilosrdno probijati kroz masu strvinara. Jer oni su to... strvinari, kopaju i muče vas dokle god ne ostaje ni najmanja koštica.
Čujem kako viču moje ime, ali se ne osvrcem. Nije me briga za njih... Svejedno će sami izmisliti neku svoju priču. Masa se počela sve više i više skupljati oko mene, kao da stvaraju klopku i koliko god ja gurao i upirao u njih, nisu se micali. Slikali su me i pitali svašta. Nisam ih čuo, samo sam htio otići. Strah mi je ispunio prsa, osjećaj kao da ne mogu disati se vratio.
Prsti su mi se skvrčili kao da ću početi grebati po zidovima. Nisamo mogao pronaći glas.
Odjedanput začujem povike, masa je stala i podigla svoje poglede.
Iskoristio sam tu priliku i potrčao, potrčao što brže mogu prema svome autu. Uskočio sam u njega i pokrenuo ga taman na vrijeme da vidim, kako moja braća bacaju vodene balone na strvinare. A Harry i Louis, balone s bojom.
Nasmijem se sebi u bradu. Uvijek mogu računati na njih. Potrubim i priključim se prometu. Ona nelagoda me počinje napuštati i ja se vratim u svoje normalno stanje.
Klaustrofobija je moj problem. Uvijek je bio, a očito će i ostati...
Brzo dođem do Ifine zgrade i opazim kako jedan sitni tamni obris prilazi autu.
Hladnoća se uvuče dok ona otvara vrata i piskutavo diše. Upalim grijanje, dok ona dolazi do daha od hladnoće.
Nagnem se prema njoj i brzo je poljubio u obraz koje je leden.
Ona se nasmiješeno okrene prema meni dok joj usne drhte. Pogleda me u oči i zabrinuto se namršti. Vidim joj brigu u očima i načinu na koji grize usne.
-Što je?-upitam je dok joj nježno gladim obraz. Primi moju ruku u svoju i kratko je poljubi te mi se opet zagleda u oči.
-Opet si drukčiji.- prošapće, dok mi stišće ruku.
-Znam...
-Zašto?-jednostavno upita.-Što to skrivaš?
Okrenem se i upalim auto. Ne znam odgovor na to. Mislio sam da ništa ne skrivam ali više ne mogu biti siguran u to.
-Ne znam...- odgovorim joj i dok čekam na zeleno svijetlo pogledam i shvatim da je drukčija.- Što ti je kosom?
Nervozno podigne kosu pa je spusti i skrene pogled. Nasmije se. Ja krenem i ona se opet počne igrati s prstenom.
-Pa vidiš... to ti je jedna vrlo smiješno priča.- zastane i makne jedan pramen s lica.- imala sam čvor od gumice, i htjela sam ga maknuti ali se nije dao. Pa uzela škare... ali nije pametno rezati kosu zatvorenih očiju, i odrzala sam previše. Pa sam otišla kod Maggie, frizerke i ona mi je popravila kosu. Zapravo skratila pa sam usput napravila zeleni ombre.- s uzdahnom završi dok se ja suzdržavam da ne prasnem u smijeh. Ona me blago lupi u rame, i ja se počnem nekontrolirano smijati. Toliko jako da moram skrenuti uz kraj ceste.
-Um... zelena ti odlično stoji.- poljubim je u čelu, istina stoji joj divno.- Smijem se tvojoj priči. Nikad ti nisu rekli da se ne igraš s škarama?