Danas me Anel zove, kaže: "Hajde, spremi se, vodim te na najbolji doner na svijetu."
Mmm, hrana. Već sam spremna.
Dolazi po mene, sjedam u auto i vozimo se. Pola sata. Pola sata me ispitivao znakove. Kao da sam na polaganju vozačkog. Rekoh: "Ma ne znam, nemoj me peglati znakovima."
Kaže: "Pa kako voziš?"
"Pa lijepo, sve mi je nekako logično." (Logika i ja, k'o nebo i zemlja.)
Stižemo na lokaciju, smorena pričom o znakovima, pokušavam izaći iz auta. Dižem dugme, spuštam, vučem, skoro iščupala, neće.
Kaže Anel: "Zizo, to je dugme za spuštanje prozora. Ručka je pored."
P.S. Ma nisam mogla od smijeha da izađem. Kol'ko sam ja to "teglila", a on gleda, k'o veli: "Šta ti je budalo, sjebaćeš mi dugme."
