VJEČNOST - Početak

*UVOD*

BELLA 

Osjećam nešto se sprema, moja nutrina osjeća nečiji dolazak dok srce strepi nad time. Ne znam što dolazi ali mogla bih pretpostaviti da neće biti dobro. Mnogo toga će se probuditi i neće valjati. Ma koliko god se trudila zatomiti taj osjećaj jednostavno ne jenjava, ne miruje i svakim otkucajem srca znam doći će ono neminovno. Samo trebam se prepustiti ali naravno i biti spremna naoružati se. Jer uz taj dolazak biti će i borba. Samo za što. Zasada dok ne dođe, uživati ću makismalno, prepuštajući se svakoj stvari kao da mi je zadnja na svijetu. Od kako znam za sebe, ja sam osoba koja uživa i živi punim plučima. Imam divne roditelji ali oni nisu moji pravi roditelji, naime posvojena sam jer u dobi od tri godine sam ostala bez svoje prave obitelji. U izvješćima stoji da su me našli krvavu na cestu, vrištala sam dok su moji roditelji odlazili na bolje mjesto zvano raj. Znam oni su gore uz Boga i oni su moji anđeli koji me čuvaju. Uz nove roditelje koje sam dobila ja sam jednostavno bila sretno dijete. Sirotište gdje sam bila kratko vrijeme, ljudi koji su brinuli o meni rekli su da sam rijedak slučaj što znači da sam bila toliko dobra, imala sam nešto u sebi čime bih skoro pa sve ljude pridobila, ni sama ne znam što. Uvijek sam se izdvajala iz mase, uvijek sam težila ka nekoj jednostavnosti kao da je poslana kao dar s neba, nisam činila ono što drugi inaće znaju, već uvijek bih dobro promislila o posljedicama pa zatim radila. Roditelji su jednostavno bili ponosni na mene nekada a tako je i ostalo sve do danas. Kada sam dovoljno bila porasla rekli su svu istinu o tome kako sam ostala u saobračajnoj nesreći bez svojih pravih roditelja te da sam bila u sirotištu zbrinuta sve dok oni nisu došli jer nisu mogli imati svoje djece. Posvojili su me i tako sam postala njihova kćerka mada su mi rekli ako ih ne želim više oslovljavati sa majkom i ocem, slobodno ih mogu zvati imenima. To mi se učinilo apsurdnim gotovo smiješnim. Ljude koje su me primili k sebi nisam htjela zvati imenima jer nisu zaslužili takav tretman bezobrazluka, već sam i dalje nastavila da ih oslovljavam kako i treba s majkom i ocem. Nisam nešto puno stekla prijatelja pošto nisam baš nešto pretjerano druželjubiva. U osnovnoj školi samo sam se sprijateljila sa jednom osobom i to prijateljstvo se još više produbilo i potrajalo do danas. Njeno ime je Isadora, kćerka doktorice i direktora autokuće. Tako da sam okružena sa ljudima koji su mi kao najdragocijenije blago i za njih bih dala zadnju kap krvi. A i kroz svoje odrastanje dosta ljudi me gledalo kao da sam neka čudakinja što mi je nezamislivo jer nisam takva samo eto nisam možda htjela previše ljudi imati. Kažu što manje ljudi imaš to bolje ali da su to oni pravi koji te nikada ne bi izdali za života i da djele sve s tobom od sreće pa do tuge. Radila sam uvijek onako kako je moja svijest i srce nalagalo jer smo to željeli. Isadora je za mene poput sestre, sve tajne djelimo a tako i kiflu ako treba, podjelimo je na pola ali naravno to je prava sreća. Svi bi u životu trebali imati istinskog prijatelja kao što je Isadora meni. Što se tiće ljubavi, tu sam čista nula iskreno nikada mi niko nije zapeo za oko da me toliko zainteresovao i probudio neku skrivenu želju u meni. Moje srce nikada nije ni za koga zakucalo. Iako sam dobijala puno ljepih komentara na račun svoje ljepote. Negdje u dubini kao da sam za nekoga namjenjena i kao da neka sila odbija sve te muškarce oko mene. Imam sedamnasest godina i na pragu sam za koji mjesec da napunim punoljetnost. Neznam što sve život sprema za mene ali osjećam da neće biti nimalo dobro, taj dolazak će narušiti mir koji svi imamo. Kako god bilo znam da od sudbine ne možeš pobjeći, kad tada sustić ćete. Mada zadnjih pola godine imam neki čudan osjećaj kao da me netko promatra iz prikrajka, neka sjena se nadvila nad mnom i samo čeka svoje vrijeme kada će istupiti i kada ćemo se nači u oči. Također imam čudne snove, čovjek sav u crnom sa gavran boje kose, očiju bojom crnog vina pomješano sa zalaskom sunca i tijela isklesano poput grčkog boga Adonisa gleda u mene i govori mi " Uskoro draga moja " i zatim prođe kroz mene a ja se probudim uz glasan vrisak na što uvijek prepadnem svoje. Te oči boje crnog vina sa zalaskom sunca progone me uvijek i kada ih ne sanjam, ima nešto u njima, kao da sam ih negdje vidjela, toliko me privlače k sebi da je neobjašnjivo. No što ako je on taj koji dolazi po mene. Što će onda biti, toliko pitanja a odgovora nemam. Možda njemu pripadam jer u snu me oslovi sa " draga moja " njegov pogled uvijek je pun ljubavi, doslovce gori neka tinjajuća vatra u njima. Koliko god da ga ja sanjala, ne dosadi, uvijek bih još da vidim i da potraje ali uvijek završi na istome, on nekako prođe kroz mene nošen olujom na što samo izazove brzo buđenje s vriskom. Poslije teško se smirim ali jedvice. Moji su već htjeli da intervenišu, naime htjeli su me poslati k psihologu da mi pomogne na što sam odlučno rekla da neću ići i da će sve biti dobro. No uzaludno snovi su počeli sve više biti učestaliji i taj nemir koji me uvijek obuzme kada sam van kuće da me netko promatra. Što god da je, spremna sam. Dolazak tog dati će odgovor na sva pitanja. Samo što će stradati u tom procesu, hoću li ostati bez svojih najmilijih jer možda tamo nekom pripadam. Vrijeme će reči. No sa svakim otkucajem srca znam što ću uraditi.