Probudila ju je neobična buka u blizini. Ležala je na bijelom šljunku. Bio je neudoban, ali joj je sigurno bio dovoljan kada je usred noći stala ondje kada više nije mogla hodati. Sjećala se da je hodala satima i da nije znala gdje je išla. Zadnje čega se sjećala je bio zvuk rijeke, kraj koje se upravo probudila.
Nije mogla prepoznati koja je to rijeka bila. Sigurno nije bila Hekteryan jer ona nije bila ni na jednom dijelu toliko široka. Pogledala je svoje okruženje i shvatila da više nije bila okružena s toliko mrtvih grmova i kamenja. Bilo je mnogo zelenih niskih trava i čak nekoliko stabala s pokojim zelenim listom. Tlo je imalo puno manje svijetlo sivog stijenja, te je bilo mnogo blatnije i plodnije, osim šljunka koji je činio obalu rijeke.
Prestrašila se kada je pogledala na svoju desnu stranu i ugledala kako se ondje Usiliški zid uzdiže do nebesa. Strah ju je odmah napustio i nastupilo je divljenje. Nikada nije bila ovako blizu zida. Tek je sada shvaćala koliko je zapravo masivan i zadivljujući. Rijeka je išla prema njemu, te je nestajala u rupi napravljenoj u zidu gdje je nastavljala svoj put kroz Usilis.
Sa svoje lijeve strane je čula buku koja ju je probudila. Relativno blizu nje se nalazio bijeli kameni most bez ikakvih ukrasa. Izgledao je ružno, ali čvrsto. Preko njega su prolazili konji, mnogo njih. Svi su bili oklopljeni i zveckali su zvonima pričvršćenima za njih. Bili su to Usiliški konji, a jahači s predivnim zlatnim oklopima i plavim plaštevima su bili Usiliški vojnici. Bilo ih je na stotine, svi su jahali preko mosta noseći u rukama ogromne, tehnološki napredne puške.
Agrada nije reagirala kada ih je ugledala, bila je preumorna. Htjela je leći i ponovno zaspati. Sumnjala je da je spavala više od tri sata. Sunce je već izašlo, ali je znala da je još uvijek rano jutro.
Odjednom se sjetila nečega, te brzo posegnula u džep. Odahnula je. Pomislila je da je izgubila bočicu na trenutak. Bilo joj je neobično to što nije osjećala nikakve trnce. Proučila ju je u ruci i protresla ne bi li pokušala vidjeti gdje se ona igla skrivala. Bez obzira na sve što je vidjela, još uvijek joj nije bilo jasno gdje ta igla nestane. Tomu se čudila, ničemu drugome.
"Oj, djevojka!" začuje glasan muški glas sa svoje lijeve strane.
Okrene se i prvo shvati da više nije bilo nikoga na mostu. Jedino je vidjela oklopljenog muškarca s velikom sivom bradom i širokim obrvama. Polako joj se približavao teško koračajući po šljunku. Na pola puta je skinuo kacigu koja je oblikom podsjećala na metak i otkrio svoju proćelavu glavu s tek nekoliko sivih dlaka. Stao je na par koraka od nje i čučnuo na što se Agrada odmaknula od njega.
"Ne moraš strahovati, dolazimo u mir," naglasak mu je bio jako snažan, te je Agrada imala problema s razumijevanjem što joj je govorio, "Samo Usilis prolazimo, ne želimo ti loše. Razumijevaš što govorimo?"
Agrada nije ništa odgovorila. Bio joj je poznat. Kao da ga je već vidjela. On je protrljao bradu razmišljajući što da kaže i kako se to kaže na Garadanijski.
"Ja samo želimo znati što ti raditi ovdje. Ne moraš strahovati. Ime je Lastelian, dolazimo s druga strana zid. Razumijevaš?"
Agrada se odjednom sjetila. Prepoznala je tu sivu bradu, te ružne obrve, taj čudan naglasak, to ime. Odmah se sjetila tog dana, svega što je slijedilo nakon, svega. I za sve je u tom trenutku krivila njega, generala Lasteliana, vođe Usiliškog odreda Upor.
On ju nije gledao u oči, i to je primijetila. Gledao je u njene ruke, točnije, u ono što je držala u rukama.
"Što to? Možemo vidjeti?" on posegne rukom, ali se Agrada odmakne. On je zagunđao, ali nije ništa prigovorio.
"...daj mu bočicu..." Agrada osjeti toplinu koja prolazi kroz nju. Odlučila je poslušati. Nije niti na sekundu promislila o tome.
Ona pruži bočicu generalu Lastelianu na što se on nasmiješi i uzme. Ustane i krene proučavati neobičnu staklenu bočicu s crnom gustom tekućinom u njoj. Krene ju otvarati, te ju uspije otvoriti nakon samo par pokušaja što je zadivilo Agradu. On ju je neko vrijeme samo držao u ruci i razmišljao, te nakon toga ju približio nosu, samo kako bi se odmah zakašljao i odmaknuo ju od glave.
"Što ovo! Fuj! Lacelos ciell felesiu! Što ovo, djevojka?" upita ju vrlo grubo, ali Agrada nije odgovarala. Nije uopće reagirala.
General zatim zakorači do rijeke i nagne bočicu, vjerojatno s namjerom da prolije odvratan sadržaj, ali tada shvati da ništa nije izlazilo. Protrese ju nekoliko puta, ali opet ništa. Odjednom zastane i raširenih očiju pogleda Agradu. Ona nije reagirala, samo su joj se oči zasuzile, kao da je znala što je slijedilo.
"Ti!" zadere se Lastelian bijesno i jednom rukom primi pušku, "Ti, vještica! Vještica! Ce lososei Tesisst ta! Smrt vještica!"
U bočici zasja srebrna igla. On to ugleda i pokuša baciti bočicu u rijeku, ali kada ju je pustio, ona je ostala u zraku, lebdjela je i vibrirala, na trenutke postajala mutna. Zatim se pojavio crni krak s iglom na vrhu i brzim hitcem ubo je generala odreda Upor ravno u oko. Njegovo tijelo se zgrčilo, a krak mu je ulazio sve dublje u glavu i kretao se poput pijavice koja pije nečiju krv. Ova pijavica je pila ljudske duše.
Krak se povukao, te je bočica pala na šljunak u isto vrijeme kada i generalovo mrtvo tijelo. Sve je bilo tako brzo i iznenadno, tako precizno izvedeno i koreografirano, da se nije činilo stvarnim. Agradi se to nije činilo stvarnim. Nije to mogla nikako razumjeti.
Plakala je, nije znala zašto, samo je plakala. Ona je bila samo dijete. Ovo je bilo previše za nju, nije to mogla više podnijeti. Bilo ju je strah. Nije znala čega, niti zašto, samo jest. Tako je to bilo. Tako je moralo biti, nije bilo druge. Strah nije tražio razloge. On je dio života, a ponekada život odluči sa sobom donijeti strah, a u nekim slučajevima i previše njega.
"Zašto plačeš?" javi se Silyani koja se pojavila kraj nje. Gledala ju je svojim lijepim osmijehom i sablasnim crnim očima. Ona kao da nije bila svjesna onoga što se događalo oko nje.
"Ne..." Agradi je bilo nevjerojatno teško govoriti, "Ne mogu više... Ne želim..."
Zastala je misleći da će Silyani završiti njenu misao prije nje kao što je stalno radila, ali ovaj put to nije napravila. Šutjela je i čekala.
"Ne želim više biti ovdje," izgovori Agrada kada se malo smirila od Silyaninog pogleda i topline kojom je zračila. "Strah me... Ne želim se bojati..."
Silyani ju primi za rame. Agradu ispuni toplina u svakom dijelu tijela. Bio je to lijep osjećaj.
"Jesi li sigurna da to želiš?" upita ju Silyani. Agrada je kimnula. Bila je sigurna.
Silyani ništa više ne kaže, samo joj se približi i čvrsto ju zagrli. Bio je to dug zagrljaj, topao, nježan, radostan. U njemu nije bilo straha, nije bilo boli, nije bilo ničega lošeg. Samo toplina, blagi trnci u cijelom tijelu. Agrada je sklopila oči i prepustila se osjećaju. Znala je što je slijedilo, ali ju to nije brinulo. Vjerovala je Silyani, svemu što joj je govorila. Vjerovala je da više neće biti boli, da će sve loše nestati. Da će zauvijek biti u njenom zagrljaju, da će biti sigurna.
To se i dogodilo.
YOU ARE READING
Knjiga Oluja
Science Fiction! Napomena: Ova priča je na pauzi! "KNJIGA OLUJA" NEĆE DOBIVATI NOVI SADRŽAJ DO DALJNJEGA! Što bi vam prvo palo na pamet kada bi vam netko ponudio prozor u drugi svijet? Što biste prvo ugledali? Drugi planet, nova neobična stvorenja, neviđene građev...
