Aleksandre Dumas: "Tri mušketira"

I knjiga: I TRI DARA D'ARTAGNANA OCA

Prvoga ponedjeljka mjeseca aprila 1625. gradić Meung , u kojem se rodio autor Romana o ruži*, izgledao je tako uzbuđen i zahvaćen takvom revolucionarnom napetošću kao da su došli hugenoti da od njega učine drugu Rochellu *. Više građana, spazivši kako su žene nagrnule u bijeg prema ulici Grande i čuvši kako djeca viču pred vratima svojih kuća, navukoše brzo na sebe oklope i nastojeći da svoju donekle pokolebanu prisebnost osokole kakvom puškom ili kopljem, pođoše prema gostionici »K slobodnom mlinaru«, pred kojom se okupila, rastući iz minute u minutu, radoznala i bučna gomila ljudi.

U ono doba ovakve panike bile su česte. I malo je bilo dana a da ovaj ili onaj grad nije upisao u svoje anale kakav događaj ovakve vrste. Plemići su ratovali između sebe, kralj je ratovao protiv kardinala, a Španjolci pak — protiv kralja. No, pored tih podmuklih ili javnih ratova, tajnih ili očiglednih, bilo je tu i lopova, prosjaka, hugenota, razbojnika i skitnica, koji su ratovali sa svima. Građani su se uvijek naoružavali protiv lopova, protiv razbojnika i skitnica. Protiv plemića i hugenota naoružavali su se često, katkad i protiv kralja, ali nikada protiv kardinala i Španjolaca. Ta je njihova navika i bila razlogom što su se spomenutog prvog ponedjeljka mjeseca aprila 1625, čuvši buku, a ne videći ni crno-žuti španjolski stijeg, ni livreje vojvode Richelieua, građani požurili prema gostionici »K slobodnom mlinaru«.

Kad su stigli pred gostionicu, svaki je od njih vidio i razaznao razlog ove buke.

Neki mlad čovjek... — zacrtajmo njegov lik jednim jedinim potezom pera — zamislite sebi Don Kihota kad mu je bilo osamnaest godina, Don Kihota razgolićenog, bez šljema i oklopa, Don Kihota u vunenom prsluku čija je modra boja poprimila neprimjetnu nijansu boje vinskog taloga i nebeskog plavetnila. Lice dugačko i mrko, izbočene jagodice, znak lukavstva; čeljusni mišići neobično razvijeni, siguran znak po kojem ćete prepoznati Gaskonjca čak kad je bez kape, a naš mladić imao je na glavi kapu ukrašenu nekom vrsti perja; oči su mu bile otvorene i inteligentne, nos kukast ali vrlo finih crta, prevelik za dječaka a premalen za odrasla čovjeka. Svako neiskusno oko pomislilo bi da se to na putu našao sin kakvog zakupca, ali on je imao dugačak mač koji mu je, obješen o kožni remen, udarao u listove dok je hodao, a po nakostrešenoj dlaci konja dok je jahao.

Uistinu, naš je mladić imao konja, i to tako neobičnog da je svima upadao u oči: bilo je to neko žuto kljuse iz Bearna, od dvanaest ili četrnaest godina, bez dlaka na repu ali ne i bez oteklina na nogama, koje je — idući pognute glave do ispod koljena, zbog čega je bilo nepotrebno držati ga uzdama — ipak moglo prevaliti kojih osam milja na dan. Na žalost, vrline toga konja bile su tako dobro prikrivene njegovom čudnom dlakom i nepriličnim držanjem, da je, u ono vrijeme kad se svatko razumijevao u konje, pojava toga kljuseta na vratima Beaugency, kad je prije četvrt sata ušao u Meung, izazvala takav dojam da je neraspoloženje prešlo i na jahača.

A taj dojam bio je za mladog D'Artagnana (tako se zvao Don Kihot ovog Rosinanta) to mučniji što je i sam shvaćao u kakav ga je smiješan položaj dovodio ovakav konj, i to njega, koji je bio dobar jahač i koji je, primajući ga na poklon od Gospodina D'Artagnana oca, morao duboko uzdahnuti. Ali on je znao da takva životinja vrijedi najmanje dvadeset livra. Međutim, istina je da su riječi kojima je bilo popraćeno ovo darivanje imalo neusporedivo veću vrijednost:

— Sine moj — rekao je gaskonjski plemić u onom čistom bearnskom narječju kojega se Henrik IV nikada nije uspio otresti — sine moj, ovaj je konj došao na svijet u kući vašega oca ima tome blizu trinaest godina i ostao je u njoj sve od tada, što treba da vas potakne da ga volite. Nikada ga nemojte prodati, nego mu dopustite da mirno i časno ugine od starosti, a ako pođete u rat s njime, brinite se za njega kao što biste se brinuli za starog slugu. Na dvoru — nastavio je gospodin D'Artagnan otac — budete li imali čast da tamo dođete, čast na koju vam, uostalom, vaše staro plemstvo daje prava, ponosno uzdignite svoje plemićko ime koje su vaši preci dostojno nosili više od pet stotina godina. Vi lično, ali i koliko se to bude odnosilo na vaše, a pod vašima podrazumijevam vaše rođake i prijatelje, nemojte otrpjeti ni od koga ništa, osim od gospodina kardinala i od kralja. Jedino svojom hrabrošću, čujte me dobro, jedino svojom hrabrošću može danas probiti sebi put jedan plemić. Tko zadršće makar i za trenutak, prepušta možda priliku koju mu je upravo toga trenutka sreća pružila. Mladi ste i morate biti hrabri iz dva razloga: prvi je taj što ste Gaskonjac, a drugi što ste moj sin.