Aleksandre Dumas: "Tri mušketira"

XIV ČOVJEK IZ MEUNGA

Bučna gomila nije se ovdje bila skupila da dočeka čovjeka kojega će objesiti, nego da vidi jednog koji je već obješen.

Pošto su se za trenutak bila zaustavila, kola su se opet pokrenula. Probila su se kroz gomilu, a zatim su nastavila put. Prošla su ulicom Saint-Honore, skrenuvši u ulicu Bons-Enfants, i zaustavila se pred nekim niskim vratima.

Vrata se otvore, dva vojnika kojima je pomogao i oficir podignu Bonacieuxa na rukama. Poslije toga gurali su ga kroz neki hodnik, prisiljavali ga da se penje po nekim stepenicama i ostavili ga u nekom predsoblju.

Svi pokreti koje je on pri tome izvršio bili su mahinalni.

Hodao je kao što se hoda u snu. Vidio je predmete kao kroz maglu. Slušao je glasove ne shvaćajući što znače. Mogli su ga u tom času i ubiti a da on ne bi bio učinio ni najmanji pokret da se obrani. Ne bi čak bio ni jauknuo da izazove samilost.

Ostao je, dakle, na klupi kako su ga vojnici ostavili, s leđima prislonjenim uza zid i s rukama što su mu bespomoćno visile.

Međutim, pošto se ogledao oko sebe i vidio da tu nema nikakvog opasnog predmeta, pošto je zapazio da se ni po čemu ne može zaključiti da mu ovdje prijeti stvarna opasnost, jer je klupa bila pristojno tapetirana, jer su zidovi bili presvučeni finom kordopskom kožom i jer je prozor bio zastrt crvenim zastorima od damasta koji su uz to bili privezani zlatnim uzicama, on je malo-pomalo shvatio da je njegov strah pretjeran te je počeo pomicati glavu lijevo i desno, odozdo prema gore.

Od tih pokreta, koje mu nitko nije spriječio, njemu se vrati nešto hrabrosti te se odvaži da povuče k sebi najprije jednu a zatim i drugu nogu. Napokon, pomažući sebi rukama, pridigne se sa klupe i uspravi se na noge.

U tom trenutku jedan oficir prijatna izgleda otvori vrata i, pošto je izmijenio još nekoliko riječi s nekim koji se nalazio u susjednoj sobi, obrati se zatvoreniku:

— Jeste li vi Bonacieux? — upita ga.

— Jest, gospodine oficiru, vaš sam sluga! — promuca trgovac više mrtav nego živ.

— Uđite! — reče oficir. Oficir se ugne da bi trgovac mogao proći. Ovaj bez riječi posluša i uđe u sobu gdje se činilo da ga čekaju.

Bio je to velik kabinet sa zidovima ukrašenim obrambenim i napadačkim oružjem, sumračan i zagušljiv, u kojem je već gorjela vatra iako je bio tek konac septembra. U sredini te prostorije nalazio se četvorouglast stol pun knjiga i papira na kojima je bio rasprostrt ogroman plan grada La Rochelle.

Pored kamina stajao je čovjek srednjeg rasta, otmjena i ponosna držanja, živahnih očiju, široka čela i mršava lica koje su bradica pod donjom usnom i brkovi činili još mršavijim. Premda tome čovjeku nije bilo više od trideset šest do trideset sedam godina, njegova kosa, brkovi i brada već su počeli sijedjeti. Iako je bio bez mača, taj je čovjek po svemu izgledao kao ratnik, a njegove čizme od bivolje kože, još pokrivene tankim slojem prašine, pokazivale su da je on toga dana jahao.

Bio je to Armand Jean Duplessis, kardinal de Richelieu, ali ne onakav kakvim nam ga prikazuju, to jest nije bio poguren kao starac, ispaćen kao mučenik, skršena tijela, slabašna glasa, utonuo u dubok naslonjač kao u kakvu grobnicu, živ zahvaljujući samo snazi svoga duha, sposoban da borbu s Evropom vodi još samo ustrajnošću svoje misli i ničim drugim. Bio je naprotiv onakakav kakav je doista izgledao u to doba, to jest okretan i galantan vitez, već slab tijelom, ali ispunjen onom duhovnom snagom koja je od njega učinila jednog od najneobičnijih ljudi što su ikada postojali. Pošto je pomogao vojvodi od Neversa u njegovoj vojvodini Mantovi, pošto je zauzeo Nimes, Castres i Uzes, upravo se spremao da protjera Engleze s otoka Re i da opsjedne grad La Rochelle.