Osoblje penshawskog staračkog doma je bilo baš ushitreno: medicinsko osoblje trčkara na sve strane, kao u vrijeme rata. Pandemija je zahvatila i Penshaw, pa im je to dodatni problem. Međutim, svako je ulazio kako je htio i želio - pa je to odgovor na pitanje "kako je Meylin ušla ako je jek pandemije". Neki su vani pušili cigaretu u bijelim haljama, jako umorni i tužni posmatrali su kako lete glave na sve strane i kako će život biti mnogo ljepši kad se umre. Kad govorim o pušačima, mislim na doktora Davida Muffleria - neurohirurga penshawskog staračkog doma.
Starački dom je bio dosta odvojen od ostatka zbijenih zgrada i ostalih stambenih objekata posutih krvlju.
- Dobar dan, doktore.
- Dobar dan, gđice Meylin.
Bio je to susret pun (ne)iznenađenja jer se njih dvoje tako često viđaju da je to postao nekakav magični ritual u ludom vremenu i opasnom gradu.
- Izvinite ako Vas prekidam. Tražim maminu sobu, opet su je negdje premjestili.
- Taman posla. Upravo vučem zadnji dim. Pokazat ću Vam.
Otpuhuje paru u mjesečinu, a ona se vije poput labuda u moru koji je na samrti.
Šetaju uzburkanim i hiperaktivnim hodnicima i stižu do sobe broj 117. Uvijek su, do sada, njih dvoje u tom lutanju razgovarali o lijepim stvarima. Zašto "do sada"? Zato jer ovoga puta nisu progovorili niti jednu riječ sve do kraja hodnika - gdje je bila soba 117.
- Izvolite. Kako ste, gđo. Magda?
- Kad tebe vidim odmah sam bolje.
To je bilo tako sarkastično da su svi zanijemili.
- Neću smetati. Doviđenja, gđice. Meylin.
- Doviđenja. - odgovara Meylin i okreće pogled ka njezinoj mami.
- Donijela sam ti malo svježeg voća, mada su mi zbog toga mogli skinuti glavu s ramena s obzirom da su pucali na mene dok sam se vraćala iz trgovine.
- Hvala ti, dušo. Nego, šta ti mutiš s ovim mlatimudanom?
- S kim, pobogu?
- Kako s kim? S ovim doktorom što po cijeli dan samo puši cigaretu po cigaretu, a mi, bolesni ljudi, neka pocrkamo - i onako nas ne kane nositi na duši!
- Mama, nemoj tako govoriti!
- Drž' se podalje od njega!
- Sad moram da idem, kod kuće me čekaju Sara i Igor. Došli su da zajedno proslavimo Novu godinu. Među voćem sam ti ostavila čestitku za praznike. Volim te puno.
Meylin odlazi iz sobe broj 117 i odlazi duž hodnika, korača sama kao jazavac šumom i ne miče pogled iz jedne tačke dok korača.
Vraća se do parkirališta i slučajno, kako nije micala pogled, zakači ramenom nekog mladića i obori mu Caffe to go iz ruku.
- Oprostite. Nisam Vas vidjela.
- Kako ti je ime, nesrećo?
I dalje ne miče pogled i ne gleda ga u oči pa ga, shodno tome, nije odmah prepoznala. Bio je to Igor, osoba s kojom će Meylin dočekati novu godinu.
- Mrš!
- Tako grube riječi za tako dobrog mene? C-c-c!
- Ma ko si t..... Igore! Gdje je Sara?
- A napokon da me pogledaš. U autu je, došli smo po tebe.
- U čijem autu?
- Pa u tvome. Opet si ostavila ključeve u autu. Jednom ćeš glavu izgubiti!
YOU ARE READING
Mi, iz grada ubica
Mystery / ThrillerMeylin se vraća kući iz mirnog i spokojnog grada Humm gdje ima stan još iz studentskih dana. Autom se vozi do Penshawa - grada poznatijeg pod nazivom "grad ubica" gdje se svakodnevno dešavaju svakakve spletke i ubistva. U nekim dijelovima priče će M...
