Dva tjedna za nadu

10 Subota

Dominik je još jučer popodne otišao posjetiti svoje roditelje za vikend. Paula je rekla da mora ozbiljno razgovarati sa mnom, ali nikada nisam mislila da će me odvesti u trgovački centar za taj razgovor.

„Nije mi jasno zašto si se ponašala k'o dezerter," Paula je namrštena i gleda me kao da svakog trena mogu očekivati neku vrstu smrtne kazne od nje.

„A što sam trebala? Jednostavno pristati?!"

„DA!!" uzvikuje i baca ruke u zrak. „I trebala si sve strgat' s njega i bacit' mu odjeću kroz prozor tako da ostane u tvome krevetu do daljnjeg!"

Krenem proturječiti, ali Paula ispušta nešto nalik frustriranom kriku i nastavlja. „Ali ti si to propustila!! Ne mogu vjerovati da si toliko glupa!" naglo se smiruje, ovog puta me gledajući poput majke koja kori svoje dijete. „I baš me briga ako se uvrijediš zbog toga."

„Ne vrijeđa me to, znam da sam glupa―"

„Jesi," ubacuje mi se u riječ.

„―i vjerojatno ću se čitav život gristi zbog tog, ali bilo me je previše strah!" sjedam na jednu od klupica i gledam izlog New Yorkera.

„Strah?" sužava oči dok polaže obje ruke na struk i gleda me svisoka jer je ostala stajati. „Strah čega?"

„Da će se sve promijeniti među nama."

„Već se promijenilo!" lijevu ruku polaže oko struka, a desnu naslanja na nju, držeći se za glavu. „Ne mogu vjerovati da si pobrala njegovo sljepilo..."

„Paula, bojim se da te ne razumijem," gledam ju oprezno.

Još više frustrirana nego prije, duboko udiše i sjeda pored mene. „Znam ga bolje od ikoga i jamčim ti da se nije uopće napio onoliko koliko se činilo. Malo mu je poremetilo ravnotežu, ali ne i razum jer je očito progledao," gleda u strop trgovačkog centra. „Hvala Bogu bar na tome!"

„Ali što ako se udalji od mene?"

„Jedino što se trenutno udaljava od tebe je tvoj razum," ustaje i kreće prema jednome od butika.

Potrčim za njom. „Hoćeš reći da, iz nekog čudnog i neobjašnjivog razloga, Dominik osjeća nešto prema meni?"

Paula se naglo okreće prema meni tako da joj se i kosa okrene za njom, prekrivajući joj nakratko lice. „Sutra večer se vraća. Nazovi ga i nađite se. Promatraj ga kako se ponaša. Sve će ti biti jasno. Ja dižem ruke od vas dvoje."

„Ali što ako –"

Podiže kažiprst u zrak kao da me upozorava. „Ni slova više. Od sada se snalazi sama."

Dok se okreće od mene, vidim naznaku osmijeha kojeg pokušava prikriti.

Gutam knedlu; vrijeme je da se napokon pokrenem ako ne želim žaliti za drugom prilikom do kraja života.