Dalmatinski Kantadur🔚 U Prodaji!❤️

PROLOG

Svaki dan do sada budio sam se nasmijan, raspoložen i spreman “zapivat” jednu za još bolji dan.

Tako sam i radio uživajući u predstojećim danima. Proljeće je bilo na pomolu. Moje najdraže godišnje doba.

Ljudi su počeli izlaziti iz svojih jazbina u koje su se zavukli tijekom zime, ženske su počele svlačiti sa sebe one bundetine koje samo skrivaju raskoš kojim raspolažu. Čak i piva ima bolji okus, a da ne spominjem raspoloženje. Ono je na granici usijanog.

Cijelu zimu kao da postimo. Niti vidimo žensko, a još manje onaj njihov dragulj koji toliko volimo.

Ne znam je li to do ovih malih sredina ili je cijeli svijet zimi za kurac, znam samo da se osjećam koda sam se nanovo rodio. Još kad nategnem štogod ima da prosvijetlim kao božićna jelka.

Svi oko mene se nešto sastavljaju pa rastavljaju, pa bi, a onda ipak ne bi. Sve ih sa zabavljenošću gledam i svakako ne želim sebi.

Ne govore mi džaba da ću biti dalmatinski galeb. Kada gledam sva ta sjebana lica oko sebe osmjehnem se, jer to su budale koje ne znaju uživati u životu.

Dozvole ženama da im kroje sudbinu i onda završe kod mene na šanku ispijajući jeftinu rakijetinu, jer naravno žene su zamrznule sredstva i meni seru kako je njihov život dosadan.

Pa pajdo moj i moj bi bio da sam željan sranja iz dana u dan. Ovako lijepo odradim smjenu, predam je debelom uprtim torbu na leđa i kud me put nanese.

Pive uvijek imam sa sobom, a i žensku poda sobom. Di ćeš bolje od toga. Kada se zasitim svega odem baciti parangal i uživam u mirisu mora i ribe. 

“Stipe, aj dotraj nam štagod za popit i aj naruči nam marendu.”

S osmjehom klimnem glavom dok telefon već bira našu konobu koju volimo najviše i gdje su marende najbolje. Naručim nam pašticadu, jer zaželjeli smo je se.

Iako sam skoro cijelu zimu proveo u metropoli mireći ono dvoje tukana falili su mi naši običaji.

Gore sve nešto ubrzano, zbrzano, na vrat na nos. Ljudi u ničem ne uživaju, a i u onom za što misle da uživaju je nametnuto od strane društva i njihovog načina življenja. Oni čak i kad jedu, jedu isto kao da će im netko ukrasti.

Nema uživanja, guštanja, onog našeg “pomalo”. Mi smo drugačiji. Mi jedemo, pa zapivamo, pa i popijemo po jednu, naravno popodnevnu fiijaku kao i ubijanje oka ne zaboravljamo jer ona je od životne važnosti za zdravlje a i opstanak, a ostalo se sve stigne.

Sretan sam da je Marta doselila ovdje, jer ruku na srce ona kao da je rođena Dalmatinka. Bolje je prisvojila naše običaje nego domaći ovdje. Još mi je najsmješnije kad ju Branimir zove, a ona mu odbrusi “pomalo brajo, kud si navro”.

Sve ono loše što se događalo gore nekako smo potisnuli i o tome više ne pričamo. Sretni smo što se izborila na kraju sa svim nedaćama koje su je zatekle te joj pružamo podršku koliko možemo s obzirom na to da taj jebeni štap nikako da prihvati.

Znam ja, a i vjerujem da će ju Branimir na kraju uvjeriti kako je to baš seksi iako uopće nije.

Katkad se zapitam je li on toliko nastran da se pali na jebene falične trebe ili koji klinac.

Kad se samo sjetim one njegove bivše žene momentalno dobijem poriv za riganjem. Oduvijek je bila jebena sponzoruša, ali tko bi Branimiru to objasnio.

Čudi me da je godinama uspjela glumiti ljubav prema njemu, a znamo svi da ga nikada nije voljela, već je voljela stanove, lovu, poklone i sva ostala sranja s kojima ju je Branimir gozbio.