Teen dad

Chapter 4- we meet again...?

Chapter 4- We meet again...?

*Scarlett's POV*

Probudila sam se iz dubokog sna i prvo što sam začula bilo je ravnomjerno pištanje aparata. Beep. Beep. Nalazila sam se u bolnici i nije mi bilo jasno što se događa sa mnom. Ogledala sam se uokolo; bijeli zidovi, bijele pločice, bijele plahte, bijeli drveni stolić i maleni televizor u kutu činili su skromnu sobicu u kojoj sam se nalazila. Zanemarujući puste aparate od kojih su nekolicina njih bili priključeni i prikopčani upravo na mene. Čim sam se okrenula na drugu stranu, vidjela sam nikog drugog doli moju najbolju cimericu na svijetu Jesse kako sjedi i gleda u mene suznih očiju. Plakala je, a to sam zaključila po njenim drhtavim rukama i napuknutom glasu kad mi se obratila.

„Hej mica... budna si." Ponovo, ističe ono očito. Vjerojatno bi i preokrenula očima da nisam bila toliko zbunjena. „Što je bilo?" upitala sam ju na što mi je ona prepričala situaciju. Onesvijestila sam se dok smo silazile stepenicama i lagano udarila glavom. Neka cura je panično nazvala hitnu i oni su me odmah pokupili i dovezli u bolnicu, gdje se trenutno nalazim. Zato je sve tako bijelo... Jess mi je također priopćila kako su doktori napravili mnoge pretrage i kako sam za sad stabilno.

„Koliko me dugo nije bilo?" upitala sam ju. „Oko sat i pol." Namrštila sam se. Sve mi je to bilo čudno jer sam ocean i sjajne zvijezde i... njegovo lice pored mene.

„Ja... bojala sam se Scar, ne znam što bih da sam te izgubila" Jess je pustila suzu jače je stisnula moju ruku na koju je bila priključena braumilla ( cjevčica kroz koju se prima infuzija). Sve joj ovo nije bilo nepoznato, sve je ona ovo proživljavala kroz svoje teško djetinjstvo koje je imala i bilo je za očekivati da će ovako reagirati. Previše je osoba izgubila u svojih 21 godinu života i sigurno nije mogla podnijeti da izgubi još i mene, svoju nebiološku sestru, kako smo se mi znale zezati. Ovila sam ruke oko Jesse-inog vrata i čvrsto je zagrlila dok su se njena ramena nadimala naprijed- nazad i dok je ona plakala na mom ramenu. Naš zagrljaj prekinuo je stariji čovjek u (pogodite samo) bijeloj dugoj kuti. Kako predvidljivo.

„Dobar dan gospođice Grey. Ja sam doktor Owen Robertson i došao sam napraviti malo detaljnije pretrage." Rekao je s visoka. Namrštila sam se na njega. Nikad mi se nisu sviđali ljudi koji su bili uobraženi i koji su se ponašali kao da su iznad drugih. Nisam mogla obećati da neću biti bezobrazna prema njemu. Jess kao da je mogla to predosjetiti i zato me prodorno pogledala.

Doktor Robertson je prvo počeo ispitivati neka osnovna pitanja o mojoj prehrani, koliko sam dnevno spavala, o tome jesam li umorna i ostalo.

„Da li je u zadnje vrijeme bila prisutna abnormalna promjena tjelesne težine?" Kako li se samo usudio to pitati? „Doktore, mislim da ste već naučili da ne ispitujete žene o njihovoj tjelesnoj težini." Pokušala sam se našaliti no doktor me je samo kiselo pogledao i naživciranim tonom ponovio pitanje, „Jeste li u zadnje vrijeme prijetili kakve promjene u tjelesnoj masi? Naglo debljane ili mršavljenje možda?" Jao kako me živcirao. Odgovorila sam mu da sam se u zadnja dva mjeseca malko udebljala, oko jedan i pol kilograma. Doktor me ucviljeno pogledao i zatim je rekao da podignem majicu te je namazao moj trbuh s nekim ljigavim bjelkastim gelom.

„Zadnja menstruacija?" upitao me. Zamislila sam se prije nego što sam mu dala odgovor. „Prije dva mjeseca mislim... nisam sigurna." To nije bilo ništa čudno, jer sam menstruaciju dobila relativno kasno, pa mi ciklusi još uvijek nisu bili redoviti. Tad me doktor nije ni pogledao već je uključio veliki aparat s ekranom i pisačem i uzeo neku spravicu i počeo je kretati gore-dolje prema mome trbuhu što me nemilosrdno zaškakljalo, pa sam se zahihotala ,na što sam zaradila prodoran doktorov pogled na što sam zašutila. Sad je Jess bila ta koja se zahihotala jer je bila očito zabavljena doktorovom reakcijom. Doktor je prvo zastao kao da razmišlja, a zatim je pritisnuo par tipki i zatim obrisao gel sa moga trbuha.