κοσμοπολιτισμός » moje iskreno mišljenje «

» mišljenje o knjizi

Salut à tous!

Danas se javljam sa jednim malo drugačijim povodom. Nisam mislila da ću nekada uraditi recenziju na zbirku pjesama, ali pretpostavljam da imam nešto da kažem. Vi svi već znate da sam ja brutalno iskrena osoba i da ću reći apsolutno sve što mi smeta i kome se to ne dopada, neka ne traži mišljenje.

Danas ćemo nešto malo reći o jednoj zbirci pjesama koju piše zov_mojih_misli.

Prvo, početi ću sa naslovnicom, koja je neki manji problem ove zbirke. Naslovnica definitivno ima dodirne tačke sa samim konceptom, što je okej i moram naglasiti da sam ja ovu knjigu vidjela prije nego što mi je predložena i nisam ju čitala, ali sam na osnovu naslovnice dobila dojam da se radi o nekim unutrašnjim dijalozima, možda nekoj priči koja je predstavljena u vidu pjesme, čak su se javile i ideje da se možda radi o nekom mnogo ozbiljnijem pristupu čovječanstvu. Ne znam zašto, ali imala sam osjećaj da je ova knjiga, na neki način, moćna. Hoću reći, naslovnica više djeluje kao da je naslovnica za neku knjigu o naučnim fenomenima, npr. načinu na koji mozak funkcioniše. I jako je mutna. Savjetujem da ju promijenite, jer ne izgleda bas lijepo zbog toga.

Ja se ne smatram dovoljno kompetentnom da ocjenjujem poeziju, ali nisam oduševljenja rimovanjem. Svaka Vaša druga rečenica zavisi od prve rečenice. U redu je napisati jednu pjesmu koja se rimuje, ali da se baš svaka toliko rimuje; jednostavno veliko ne. Rimovanje je takvo da svaku drugu rečenicu prilagođavate onoj prethodnoj i tako u svakom stihu. Ja sam definitivno fan slobodnog stiha.

Također, voljela bih da više koristite stilske figure, kao naprimjer, metafore. Isto tako za naslovnicu, ne morate staviti nešto što će direktno nekoga asocirati na dušu, već jednostavno nešto što može da prikaže kako se osoba osjeća. Ne morate nekome reći da ste tužni da bi to značilo da ste tužni. Banalan primjer: osoba stavi sliku sivih oblaka i to predstavlja kako se ona osjeća. Metafora.

Naprimjer, ako neko piše poeziju koja je tužna, ne mora kao naslovnicu uzeti djevojku koja plače. Poenta je u tome da se tuga, bol, depresija ili što god, manifestira na razne načine. I ako se neko smije cijeli dan ne znači da je sretan. Ne možete biti toliko ograničeni. Neko može umirati iznutra, a da to niko ne shvati. Zašto? Zato što je to neka vrsta odbrambenog mehanizma, neki ljudi ne vole da razgovaraju o tome. A neki traže validaciju, pa je to sve o čemu razgovaraju.

Pročitala možda 10 Vaših pjesama i poenta je u tome da ste Vi očito pokazali kako je osoba tužna. Mislim, to nije problem kao takav, ali bilo bi zanimljivije da su pjesme malo misteriozne, da se Vaši čitaoci malo zapitaju, da razmisle o pjesama, a ne da ih zaborave onog trenutka kada pređu na drugu pjesmu. Ono što želim reći je da se igrate sa riječima.

Dosta ljudi ne pokazuju tugu, ali ne znači da nisu. Evo ja ću ti dati jedan stih iz jedne Damsove pjesme.

Kaže: ,,Samo plačem iznutra kako bi se moja tuga utopila."

Ovakva rečenica me tjera na razmišljanje. Ne samo da govori da je tužan, već govori i da većinu svog vremena se pretvara da nije. Osoba koja želi pisati dobru poeziju može imati jednu rečenicu pomoću koje će da izazove emociju. Možete napisati smao jednu rečenicu, a njom možete reći mnogo toga. Razumijete?
Zapravo, nismo svjesni koliko postoji ljudi koji se smiju, a u sebi plaču. Poenta je u tome da Vi ne morate otvoreno reći ljudima da ste tužni, već će oni pravi ljudi shvatiti da ste tužni. Ako jeste tužni...

Mene tužna poezija, iskreno, nervira zato što mnogo pisaca poezije želi očito staviti do znanja da je tužan. Već znamo da je tužan, piše poeziju.

Želim reći da ne morate otvoreno reći da ste tužni, već opišite taj osjećaj tuge kroz stilske figure.

Ne morate reći, naprimjer: ,,moje srce je hladno", već "u mom srcu je zima". Glup primjer, ali razumijete šta želim reći.

Pogledajte ovaj citat: ,,Vedar ljetnji dan, vidio sam oči boje jeseni, i moje srce hladno kao zima, procvjetalo kao cvijet u proljeće."

Pogledajte koliko opisa u jednoj rečenici. Već smo stekli dojam da je osoba radosna što je upoznala drugu osobu, a da nam to nije očito prikazano. On nije rekao ja sam sretan što nju vidim, ja sam zaljubljen, već je opisao taj osjećaj.

Vi morate da prenesete taj osjećaj riječima. Meni ništa ne znači kada neko u pjesmi kaže da je tužan, nervozan i ljut, ali ako mi opiše taj osjećaj možda se i naježim.

Savjetujem Vam da čitate poeziju, mnogo poezije ako se planirate baviti pisanjem. Ne mogu reći da je ovo što radite loše, ali je daleko od profesionalnog. Poezija nije da se probudite jednog dana i kažete: ,,Idem napisati pjesmi, baš sam tužna." Zapravo je poenta u tome da prenete taj osjećaj na čitaoce, ovako prenosite samo riječi. Ne jedno uho uđu, a na drugo izađu.

Ovo je pjesma ,,Okovana duša". Lijepo zvuči, jer se rimuje. Ali ne dodiruje moju dušu. Ja se izvinjavam, ali moram reći da je ovo jako dosadno čitati. Imate potencijal, to se vidi. Imate i dobrih opisa, ali ovo rimovanje u svakoj pjesmi i svakom stihu stvarno nema smisla. Rečenice Vam gube profinjenost. Možda griješim, ali djelujete mi kao netko tko nikada nije pročitao nijednu pjesmu.

Primjetila sam i neke gramatičke i informatičke greške, ali ste mi rekli da ste svjesni da ima grešaka i da ćete to ispraviti. Također, smeta mi što neke pjesme pišete iz muške perspektive, a neke iz ženske. To je možda moj lični okus, ali eto.

Da biste napisali dobru pjesmu, morate prestati da se ograničavate. Istražite o tome šta je poezije i koje su vrste poezije. Istražite stilske figure i dobro ih proučite. Nakon toga, na Vama je da se igrate sa riječima i stvarate umjetnost.

Imate potencijala i vremena. Nadam se da sam Vam pomogla. Voljela bih kada biste ovo shvatili kao pozitivnu kritiku koja će Vam pomoći da otključate svoj vrhunski potencijal i nastavite pisati na najbolji mogući način.

Lijep pozdrav.