moonlight ⤏ joško gvardiol🔚

avion i u njemu budale ⤳ 9. poglavlje ⚠️

Umorno sam ušla u sobu što je on odmah primjetio.

"Dođi." – ispružio je ruke i prilazio mi sporim korakom.

Nisam čekala ni sekudnu više. Kofer sam ostavila sa strane i ušla mu u zagrljaj.

"Ne želim više da se ikad svađamo iz gluposti i ponovimo godine koje nisu trebale tako biti. Dobro?" – klimnula sam glavom, a on je nježno otisnuo poljubac na mom obrazu što je izazvalo milion leptirića u meni.

Ovaj put sam ja koja sam išla prema krevetu i čim su njegove noge lupile o krevet pali smo. Glavu sam stavila na njegova prsa dok mu je moja kosa škakljikala vrat. Par puta me poljubio u tjeme. Cijelo to vrijeme sam razmišljala o prošlogodišnjem razgovoru moje mame i mene.

Flashback: 9. Prosinca 2021. godine

"Znaš o čemu sam razmišljala." – mama me prekinula u tipkanju poruke Lari da sam u Zagrebu.

"O čemu?" – prebacila sam pogled na nju.

"Neki dan sam srela Sanju." – rekla je, a meni su suze skoro proklizile na obraze. "Rekla je kako bi te jako voljela vidjeti s Joškom ponovo, bar na videopozivu."

"Mama, molim te, nemojmo o tome. Završena priča, ovako je njemu bolje, a i meni." –suzdržavala sam se.

"Molim te Kiara, kad se budete vidjeli, popravite stvari i nazovite ju na videopoziv." – rekla je te odpila još jedan gutljaj kave.

"Mama. Mi smo završena priča, nismo se uspjeli prilagoditi, i to je gotovo. Ni meni nije lako, stvarno ga jesam voljela, volim ga i sad, ali već davno sam se pomirila s istinom. Ovako i njemu ide bolje, prešao je u bolji klub, živi u Leipzigu, ima bolji život i ja ga ne bi ometala u tome." – govorila sam dosta mirno iako mi je u glavi bilo i više od galame.

"I Franka mi je pričala, da te godine, kad si ti otišla u London je htio odustati. Od svega, rekla je da mu je trebalo više od 3 mjeseca da izađe iz stana uopće. Nekad se kajem što sam te uopće slala u taj London, sve se samo pogoršalo." – izdala ju je jedna suza. "Molim te, obećaj mi da ćete nazvati Sanju i probati popraviti stvari."

"Obećajem." – izgovorila sam teške riječi, znajući kako ih je nemoguće ispuniti.

End of Flashback.

"Kiara, ja bih rado ostao ovako vječno, ali ograničeni smo s vremenom." – nasmijao se na što sam ja odigla glavu.

"Kvariš trenutak, Gvardiol." – rekla sam provocirajući ga, brzo sam sjela do njega.

"Pazi da ja tebe ne bi tako zvao." – namignuo je dok je već bio kod kofera spremajući robu koja je ostala vani.

"Drži!" – viknuo je bacajući njegov potpisan dres.

"Znaš čega sam se sjetila." – teško sam pričala.

"Čega?" – znatiželjno je okrenuo glavu prema meni.

"Pa ovaj... Znaš mama mi je pričala kako bi nas tvoja mama htjela opet vidjeti zajedno, bar na videopozivu. I obećala sam joj da ću pokušati ispuniti to."

Pažljivo je gledao sve moje nervozne pokrete u zgrčenim prstima pa ih je polako zaustavio rukom na što sam se lagano nasmijala.

Zna da to radim kad sam nervozna.

"I ona je tužna zbog toga, i ne znam koliko puta je plakala jer nas je nasilno razdvojila."

"Što se mene tiče, možemo joj otići i u susret." – još uvijek je sjedio, i nisam shvaćala kako uspijeva biti tako miran.

"Mogli bi." – zazvonio je moj mobitel koji je bio pored njega. Očitao je ime i napravio gadljivu grimasu.

"David? Tko je David?" – mirno je upitao.