moonlight ⤏ joško gvardiol🔚

početak Hrvatske avanture ⤳ 10. poglavlje

Kiara Kovačić

Nervozno vraćajući se na svoje mjesto, Joško ide za mnom.

"Šta ti je Kiara?" – upitao me kad smo sjeli jer je primjetio da nešto nije u redu.

"Ništa." – rekla sam odbijajući kontakt s njegovim očima.

"Ako ne želiš pričati o tome, u redu, ne moraš, neću te mučiti." – naslonio je moju glavu na svoje rame.

Vrtio je moju kosu po prstima tako davajući mi jedinstven osjećaj nazvan comfort.

Nisam sigurna koliko mi je trebalo da zaspim, vjerojatno ne toliko dugo.

"Kiaraa." – čujem dozivanje, pa onda osijetim i poljubac u obraz.

"Stižemo za 20 minuta." – osmjehne se pa počne stavljati moje stvari u ruksak.

"Dragi putnici, počnite spremati svoje stvari, jer smo na aerodromu za samo 20 minuta." – stresem se na stjuardesin glas. 

Nakon 20 minuta, stojim s ruksakom na leđima i čekam da izađem iz aviona.

Čim sam izašla van iz aviona, zapljusne me topal zrak Dohe. Joško opet uhvati moju ruku, pa onaj zrak ne bude samo topal, nego vrel. Opet ulazimo u bus oslikan hrvatskim bojama.

"Jesi dobro?" – još jednom me tiho upitao nakon što smo sjeli.

"Zašto si tako zabrinut? Dobro sam." – čudnjikavo sam ga pogledala na što je on slegnuo ramenima.

"Ne znam, jednostavno osjetim razlog za brigom, jer vidim da nisi dobro." – lagano pomazi moju ruku opet izazivajući moje trnce.

"Dobro sam, ne moraš se brinuti."

Hrvatskih navijača nije bilo previše, jer još nije ni početak Svijetskog Prvenstva, ali su reprezentacije obavezne doći i pripremati se. Zapravo Hrvatska Reprezentacija je došla neuobičajeno ranije, jer kako Zlatko kaže, treba se uspostaviti dobar kontakt među igračima da bi bolje sudjelovali. Istina, navikli su se na svoje suigrače u klubovima, da su blizu, vjerojatno bi se i družili. Kad su zadnji put uopće bili zajedno, da, na Europskom, gdje na žalost nismo donjeli baš dobre rezultate. Sjećam se Joška, bio je tek 18 godina, kad ih je Španjolska porazila, Mateo je rekao da nije mogao doći k sebi 3 dana. Bilo mi ga je žao, jer je to bilo prvo njegovo službeno Prvenstvo, a ja ga nisam uspijela bodriti i navijati za njega, ne samo za njega, nego za onu veliku obitelj.

Svi smo već umorno koračali prema hotelu, i jedva čekali da odemo u sobu. Dok su Iva i Zlatko riješavali neke papire, za hotel logično, mi smo se sa koferima smjestili u skučeni kut gdje je bila kutna, stolić i apsolutno nedovoljno prostora da bi se nas više od 25 smjestilo.

"A dajte, nije u redu, nemamo mijesta svi." – Dejan je viknuo.

"Da, Kiara svakako može Gvardiolu u krilo." – Andrej se zakikotao na što sam ja preokrenula očima.

"Tvoja odluka, želiš li sjediti ili stajati?" – i Dejan se zakikotao.

Nisam imala izbora, noge su me ubijale, a i nisam imala dovoljno energije za razmišljanje. Potapšao je svoju nogu i tada sam do njega došla nemoćnim korakom.