ɪᴅᴇᴀʟᴀɴ ᴛɪᴍ (pauzirana)

-ᴜᴠᴏᴅ-

𝐙𝐨𝐞𝐲 𝐖𝐢𝐥𝐥𝐬𝐨𝐧

- Prolazili su sekundi. Minuti. Sati. Dani. Tjedni. Mjeseci. Godine. A od moje sestre ni traga. I tako je prošlo i deset godina. Nestala je. Nestala je sa samo pet godina. Danas joj je rođendan..a ja sjedim u svoja četiri zida i smišljam plan. Plan kako da je osvetim. Plan kako da upropastim život svima koji mi stanu na put da me spriječe u tome. Ona je jedina osoba koja mi je ostala. I jedina nada da je još živa je bila ta što policija nikada nije pronašla njeno tijelo. Nikada nije pronašla njene kosti. Ništa vezano za nju i njen nestanak.

- A onda mi je prije pet dana palo sve u vodu. Svaki plan. Svaka ideja. Svaka nada. Sve je palo u vodu kada je na vrata pozvonila policija.

ғɪᴠᴇ ᴅᴀʏs ʙᴇғᴏʀᴇ

- Odložim kavu na stol i priđem vratima na kojima se trenutak ranije začulo kucanje. Otvorila sam vrata i odmah me obuzeo trag panike. Momak u crnoj kožnoj jakni je stojao ispred mene. Pogled mu je bio taman, ali nekako saosjećajan. Skupila sam snagu i progovorila.

"Izvoli?", rekla sam nekako pogubljeno, a on je duboko udahnuo, a zatim progovorio.

"Ja sam inspektor Victor Smith iz policije LA-a.", izgovori pokazujući mi svoju legimitaciju.

- Pomjerim se u stranu kako bi ušao unutra. Čim zakoračimo u dnevnu sobu, pokupim slike sa stola, kao i papire, u jednu fasciklu.

"Izvinite na neredu. Bavila sam se nekim poslom. Sjednite."

"Mislim da bi i Vi gospođice Willson trebali sjesti.", izgovori dok mi pokazuje na trosjed pored mene.

- Poslušam ga i sjednem. Promatrao me je par trenutaka, a onda progovorio i sruši cijeli moj svijet.

"Imamo zasnovanu sumnju da smo pronašli tijelo Vaše sestre Adaline Willson. Potreban nam je Vaš DNK uzorak kako bismo to potvrdili."

- Nakon tih riječi nisam znala kako da se osjećam. U meni se pomiješalo hiljade osjećanja.

"Ako biste mogli poći sa mnom u bolnicu da to obavimo..."  zastane u pola rečenice i pogleda me tužno.

"U redu. Samo da se presvučem.", promucam i odem u sobu.

- Stala sam iza vrata i počela da plačem. To ne može biti ona. To ne smije biti ona.

-Obukla sam na sebe prve farmerice i majicu koja mi je došla pod ruku i kosu pokupila u visoki rep. Obula sam bijele patike i ubrzo se nađem ispred onog inspektora.

"Mož...", ne završim rečenicu kada moj pogled pronađe papire i slike na stolu.

"O čemu se ovdje radi?", upita me i namršti se.

"Privatno. Nije lijepo što gurate nos gdje mu nije mjesto."

- Ponovno skupim papire  u fasciklu i odložim na stranu. Njegov pogled se zadržao na meni još par trenutaka, a onda je prije mene krenu ka vratima. Izašli smo van i uputili se do auta kojim je došao.

- Nakon ne tako duge vožnje, stigli smo u bolnicu. Dala sam svoju krv i sjedila u čekaonici skupa sa inspektorom.

"Inspektore, rezultati.", izgovori doktor dok mu prilazi.

- Uzeo je kovertu i otvorio je. Pomno je promatrao papir, a onda me je pogledao. Moj znatiželjan pogled se zadržao na papirima, a njegove riječi koje su uslijedile, srušile su mi sve nade.

"Žao mi je. Primite moje saučešće, gospođice Willson."

- Oči su mi zasuzile i po prvi put sam zaplakala nakon deset godina. Zaplakala sam kao kišna godina. Moja sestra je pronađena mrtva. Deset godina nakon njenog nestanka, policija je pronašla njeno tijelo. Njena smrt za mene je bilo nešto najgore. Nešto što nisam željela da se desi.

"Je li puno patila?", upitala sam kroz šapat dok mi je glas pucao od plača.

"Dođite. Odvest ću Vas doma.", potpuno zanemarivši moje pitanje, priđe stolici na kojoj sam sjedila i pomogne mi da ustanem.