Okovi sudbine

Pronađi me u sjećanju

Nebo kao da je postalo slikarsko platno Suncu. Nijanse crvene, narančaste i roze postale su precizni potezi kista. U istom trenu dan je umirao, a noć se rađala. Posljednji treptaji Sunca utapali su se na dalekoj pučini oceana. Uzburkani valovi kao da su krvarili od tuge. Opraštali su se od svjetlosti i pozdravljali tamu. U daljini dupini su veselo skakutali po vodi i stvarali ples sumraka. Ljetni povjetarac mrsio je njegovu kratku kosu dok je promatrao svijet oko sebe. U posljednje vrijeme često je dolazio ovdje. Ponekad ni sam nije znao zašto posjećuje ovo čarobno mjesto. Njegovo srce bi ga instinktivno dovelo ovamo. Ta obala bila mu je poput doma. Ondje je mogao biti onakav kakav je zaista. Sve te lažne maske pale bi s njegova lica i razotkrile njega samoga. Mirno je sjedio na pješčanoj plaži dopuštajući oceanu da mu dotakne stopala. Osluškivao je valove koji su šaputali svoje tajne. A onda iznenada osjetio je hladan udarac. Trnci su preplavili njegovo tijelo. Ocean mu je donio staklenu bocu. Na prvi pogled izgledala je sjajno poput gorskog kristala. Na sam dodir djelovala je tako hladnom. Imao je osjećaj kao da je led poljubio njegove ruke. Pažljivo je otvarao bocu. Nekim čudom u njoj nije bilo ni kapi vode. Papir je bio savršeno suh poput pustinjske ruže. Nježno je izvadio bijeli smotuljak koji je skrivao more slova. Crna tinta ispisana urednim rukopisom nalikovala je vulkanskom staklu. Riječi kao da su nedavno bile ispisane na papir. Nisu stigle izblijediti. Taj neobičan sjaj slova privlačio ga je poput magneta. Poruka kao da je željela biti pročitana. Napokon je popustio, njegove oči boje žada počele su čitati.

Za neke priče bolje je da ostanu neispričane. Takva je i moja. Samo ocean, zvijezde i Mjesec smiju je pročitati. Život mi se promijenio u jednom treptaju godine. A ni ja nakon svega nisam ostala ista. Više ne prepoznajem sebe. Nekad davno bila sam samo obična djevojka izgubljena u svijetu realnosti. Bježala sam od sebe i istine. Veći dio vremena provodila sam zatvorena u kući čitajući knjige. Svaki put kada bih se izgubila u moru stranica poželjela bih biti dio njih. No želja mi se nikada nije ostvarila. A onda sve se promijenilo na moj osamnaesti rođendan. Ta jedna slučajna poruka od nepoznata stranca preokrenula mi je život naglavačke. Bile su dovoljne samo dvije riječi i uskličnik da započnemo to neobično prijateljstvo. U istom trenutku bili smo tako slični, a tako različiti. Bili smo bliski poput zvijezda i Mjeseca. Nadopunjavali smo jedno drugo kao jin i jang. U isto vrijeme bio si mi prijatelj, brat i rame za plakanje. Na tebe sam se mogla uvijek osloniti kao i ti na mene. Shvatila sam jedno, ti si mi bio najbolji poklon za rođendan. A onda jednoga dana sasuo si mi sve svoje osjećaje na moje ruke i priznao istinu. Tvoje je srce voljelo drugu. No ona se samo poigravala tobom. Bio si toliko zaslijepljen njome da nisi vidio pravu istinu. Bio si sa mnom samo kako bi nju učinio ljubomornom. Tebi je sve to bila samo šala, ali ne i meni. Mrzila bih te u trenucima kada bi mi svojim rečenicama izmamio osmijeh na lice. Ukrao si mi srce, ali darovao si mi krila. Pokazao si mi svijet i naučio me živjeti izvan stranica knjiga. Shvatila sam jedno, život nije crn, bijel niti siv. Šaren je poput duge. A da bi ta duga nastala potrebna je kiša. Možda si ti uzrok mojih suza, no bez njih nikada ne bih vidjela boje. Vrijeme je da okrenem novu stranicu. Pomisao da tebe neće biti na toj stranici rastužuje me. No svemu dođe kraj pa tako i nama. Ništa nije vječno pa čak niti Sunce koje će umrijeti za pet milijardi godina. Došao je i taj trenutak kada raširim krila i odletim u nove avanture. Zauvijek ćeš biti jedna od mojih zvijezda.

Na kraju pisma kao što to biva biti, nije se nalazio potpis, već jednostavan smajlić koji je bio sačinjen od dvotočke i uglate zagrade. Osmijeh je zatitrao njegovim licem. Dobro ga je poznavao kao i nju samu. Darovala mu je taj smajlić za rođendan. Sada je točno znao što će učiniti. Po prvi put odlučio je saslušati glas svoga srca.