27.maj . 2001 godina
Dvadesetsedmi dan u mjesecu je bio rezervisan za elitu grada i nikad se nije mijenjalo , čak i kad bi na taj dan padao praznik nije bilo iznimka i to su do sad svi znali .I ovog dana je sve bilo kao i uobičajeno , crna auta su se nizala uz seosku cestu kad bi se parking popunio a inače bi između 19:00 i 19:15 sve već bilo popunjeno da je onemogućavalo normalni saobraćajni tok ali se mještani nisu bunili i sve je ostalo samo na gundjanju vozača ...
Anela vrhovima prstiju pomjeri naočale i sa znojnog čela gornjim djelom ruke skloni kosu koja ju je sve više iritirala i pravila nervoznom . Toni joj pokretima glavom dade signal da se malo dotjera u red i krene s porudžbinom. Razvukla je hladan osmjeh i odmahnu glavom . Iskoristi odlazak i ne postupi po naredbi već obavi telefonski poziv kako bi podsjetila da je vrijeme da majka uzme lijekove . Ispusti duboki uzdah i tiho da obećanje da će na putu nazad podići novi recept i ako je već prošli mjesec teško skupila da plati pomjerajći zaostatke koji bi svaki tren mogli doći na red za isplatu jer je pitanje dana bilo do kad ih je Suzan mogla skrivati i proturati . Smočila je ruke više da bi se malo osvježila nego što joj je bilo do njenog izgleda. Zategnu kosu vezajući je još jednim lukom gumicom i odmah zažali jer je znala da neće izbjeći glavobolju ali drugačije ne bi imala slobodno kretanje , i nekoliko nemirnih pramenova zadi iza ušiju stiskajući ih mokrim prstima . Obrve prirodnog luka malo zategnu uz osmjeh i posla samoj sebi poljubac u ogledalo kao da je riješila sve svoje probleme. A jedino je njena duša znala koliko bola su skrivale tamno smeđe oči koje su sijale ma koliko nevolje i nepravde su bile prinudjene da gledaju.
Toni je sa nestrpljenjem držao blok i prvu porudžbinu dobacivajuci kako svaki sekund kašnjenja joj umanjuje napojnicu . Anela mu uzvrati uz osmjeh trudeći se da dočara talijanski naglasak i tako nasmija stalne goste koje je Toni već posljednjih pola sata namjeravao da pošalje iz lokala . Ramenom pomjeri tamno plavu plišanu zavjesu koja je djelila drugi dio lokala od šanka . Obori pogled kako je to inače i radila jer joj je Toni još od prvog dana ozbiljnim tonom objasnio da 27 u mjesecu ne vidi i ne čuje ... Da pogled strogo drži oborenim i da ni po koju cijenu pokušava da razgovara ili da pogleda nekog od gostiju u lice . I tako je uvjek i radila . Ali ovog puta joj pažnju privuče dječiji plač i nekoliko glasova kao i odjeća . Nije bilo kao do sad . Elita u crnim odjelima , ali da ne pretjeruje bilo je tu i tamo i nekih drugih boja ali većinom su bila tamna pa ih je ona prozvala "elita u crnom". Da nije došlo do greške ? Ne ... Toni je uzimao dobru svotu za njihove sastanke i sigurnost i ne bi nikako dozvolio da odu od njega jer je tolike godine čuvao sve njihove tajne i planove . Duboki glas koji se obraćao njoj je natjera da na kratko podigne pogled . Sudar pogleda je natjera da odmah svoj pogled usmjeri u pravcu stola za kojim su sjedila djeca svih uzrasta. Pisala je porudžbine ali bi najradije dosadnoj gospodji sa piskavim glasom začepila usta jer je konstantno dobacivala po neku primjerku ili se bunila bez razloga . Razmažena i nekulturna sve je kupovala novcem samo ponašanje nije nigdje našla , u mislima nasmija samu sebe i kimnu glavom kad završi sa primanjem porudžbine . Istog trena kad zakorači s druge strane zavjese svuče gumicu i otrese glavom a Toni koji je primio iz milosti i ako nije vidio u njoj potencijal konobarice , širom otvori oči i pokretima usana je upita šta radi . Nije primjetila iza sebe nikog niti je čula korake pa tako nije ni primjetila da je Toni ostao nepomičan jer je iza nje stajao niko drugi nego Sebastian Wilson , unuk i jedini nasljednjik na čekanju da preuzme firmu i dodje na čelo globalne kompanije koju je njegov deda već nekoliko decenija držao na samom vrhu .
Sa osmjehom je posmatrao Anelu kako rastresa kosu , ali je istog trena kod njene izjave "tajkunski snobovi " nestao osmjeh i u očima mu zasijevaše munje.
Na Tonijev zamrzli pogled se naglo okrenula i nadje se ispred zastrašujućeg čovjeka bar za glavu višljeg od sebe. Svjetlo plava košulja nije mogla da osvijetli plave oči koje su potamnile dok su je gledale . Raskopčana košulja bi njenoj mašti u nekoj drugoj prilici potpomagala da zamišlja raskopčanu još nekoliko dugmića ali sad ovog trenutka ona nije ni disala . Dah joj je zastao u grlu i zamuckivajući pokuša da ga pita da li su još nešto trebali ?
Sebastijan se prvo sažali jer nije izgledala kao što je to prvo pomislio kod njene izjave ali ipak zadrža svoj smkrnuti pogled i odmjeravajući je doda na porudzbinu još neke stvari za kojima nije bilo potrebe jer je htio da prekrije svoj stvarni izlazak za njom . Dok je uzimala porudžbine neko je od mališana je udario po stražnjici pa je htio da joj se izvine kao i za ponašanje rodice koja je samu sebe smatrala nekim važnim mada ni samom Sebastijanu nije bilo jasno zašto je uvjek bila uz njega kao da mu nisu bili dovoljni tjelohranitelji koje je deda angažirao i zbog kojih nikad nije imao normalno odrastanje čak ni tokom školovanja . Toni odmahnu glavom i krenu sa pripremom porudžbine a Anela ponovo skupljajući kosu isprati Sebastijana iza plišane zavjese gutajući zrak koji joj je zastao u grlu .
Toni je tiho zamolio da ne zaboravi što joj je rekao prvog dana a ona uz obaranje pogleda kimnu glavom jer nije imala luksuz da sad izgubi posao jer od njene zarade su ona i majka mogle da žive nekim normalnim životom . Ulazila je i izlazila vješto obavljajući svoj posao . Isto kao i ranije držala je pogled oboren i nije primjećivala Sebastijana kako je kod svakog pojavljivanja odmjerava .
Umor nije osjećala , samo je molila Boga da se noć završi i da ide kući nešto ranije nego je to bilo uobičajeno 27-og u mjesecu.
Negdje oko pola noći su krenuli da odlaze , prvo oni sa djecom a posle oni koji su pretjerali u piću . Anela je sve više vremena se zadržavala pomagajući Toniju nego usluživanjem . Kod posljednje porudžbine Sebastijan je zatražio račun . Samo je kimnula glavom i ubrzanim koracima se uputila kod Tonija , uzalud je molila da on obavi naplatu ali on nije htio ni da čuje . Uzela je ispisani račun i stavila ga u svesku vukući korake i pogledom moljenja pokušavala da ispuca i posljednju šansu ali razočarana ugleda Tonijeva ledja dok je odlazio u kuhinju. Spustila je račun ispred Sebastijana i ubrzo shvatila da su preostali napustili prostoriju na njegovo pucketanje prstima. Nije podizala pogled , pretpostavila je da je brojao novac ili ispisivao ček mada im to nikad nije bila praksa , uvjek su plaćali velikim novčanicama i ostavljali veliki bakšiš . Gurnuo je novac i račun na kraj stola i odvojenu sumu novca na kojoj je držao ruku . Zatražio je da ga pogleda . Na kratko je podigla pogled i prije nego je ponovo spustila zaustavi je njegovo obraćanje .
"Kolika je cijena da večeras podješ sa mnom?"
Nije bila sigurna da li je u njoj kuhao bijes još od početka večeri ili provokacije tokom večeri ili ovo sad . Uzela je račun i novac namijenjen za to i odlazeći baci pogled gadjenja ali smireno dobaci da nije na prodaju i da ima stvari koje ne mogu kupiti svim svojim bogastvom.
Sebastijan vrati ostatak novca u unutrašnji džep i dok je ispijao ostatak pića dobaci sebi u njedra "sve je na prodaju mlada damo ! Sve!"
