Immortelle

Part I

Krenuli smo jutros u 4 ujutro. Moj pas Maza i ja. Ja sam spremila svoje kofere, po običaju, dva dana prije polaska. Maza nije imala mnogo stvari, pokoju igračku, deku, svoj krevetić i naravno kavez u kojem će da putuje.

Ispratili su nas baka i djed, kod kojih smo i boravali posljednih godinu dana. Moj otac se prvi preselio. Pronašao je dobar posao, mnogo bolje plaćen nego u našem mjestu i otišao. Nedugo zatim mu se pridružila i starija sestra, pa mlađa, onda je otišla i moja majka, a sada konačno i ja.

Djed i baka su se dobro brinuli o nama. Pored njih skoro pa i nisam osjetila nedostatak svoje porodice. Brinuli su se o meni i uvijek bi se trudili da budu uključen u moj život.

,,Kako je bilo u školi?", svaki dan bi me ispitivala baka.
,,Ima li kakvih simpatija", djed bi uvijek šaljivo dobacio, mada je toliko nastrojnički bio da bi samo pogledom otjerao svakog mladića.

Imali smo našu rutinu. Subotom smo gledali filmove, a nedjeljom smo šetali parkovima ili bismo išli na neku večeru. Imala sam i drugarice. Ne one prave, vječite prijatelje, ali su bile drage i svaka na svoj način posebna. Ne moram ni objašnjavati zašto to nije funkcionisalo. Majka me je cijeli život ubjeđivala da grupa prijatelja ne može izdržati, vjerovatno jer je i sama prošlo kroz isto. Kako god, stvorila mi je tu sliku kako je grupno društvo loše i nikad nisam mogla biti otvorena prema većoj skupini ljudi, uvijek je to bio pojedinac.

Tako dolazimo i do mog, sad već bivšeg dečka Aleksa. Bio je moj najbolji prijatelj od vrtića, a kasnije i nešto više. Pitate se kako je preživio kraj mog djeda? Djed je imao povjerenje u njega, a i nikad nije ni pomislio da bismo bili zajedno. Gledao nas je kao prijatelje jer je znao da smo skupa od pelena.
Kad je Aleks priznao svoja osjećanja rekla sam mu da je to glupa ideja i da će uništiti naše prijateljstvo, iako sam i sama znala da me užasno privlači.

,,Ali Adelina šta je toliko pogrešno u tome ako oboje isto osjećamo?", gledao me je ravno u oči. Osjećala sam kako približava svoje ruke ka meni, a zatim me blago drži za struk.
,,Adelina, čega se bojiš?", ponovo je upitao.
"Ne razumiješ, Aleks. Tolike godine se družimo, najbolji si mi prijatelj, zar trebamo sve rizikovati?"
,,Nakon ovoga svakako ništa više neće biti isto", približavao mi se. Sve me je čvršće držao za struk, a njegove usne su se sve više približavale mojima.
,,Želim te", rekla sam mu, srce mi je kucalo nenormalno, htjelo je da ispadne iz grudi. ,,Ali se isto tako bojim da te ne izgubim"
,,Ne boj se, Adelina. Čuvat ću te, kao i do sad. Nemaš pojma koliko mi značiš, imam osjećaj da moja duša pripada samo tebi. Volim te, Adelina",

To je bio trenutak kada smo se prvi put poljubili i nastavili smo se ljubiti cijelu večer. Kući sam se vratila skakajući od sreće, iako me je i dalje mučilo ono "šta ako".
Ta ljubav je trajala dvije godine, a prekinuta je jer sam ga uhvatila u prevari i to sa svojom drugaricom.

"Adelina, mislim da ne bi trebala toliko navaljivati", rekla mi je Lena, nekako zabrinuto. Osjetila sam joj to u glasu.
"Ne navaljujem, čekamo je već sat vremena, ne javlja se na telefon, ni poruku nam nije napisala. Idem po nju da vidim šta se dešava."
Dogovorili smo se za izlazak, cijelo društvo je tu, samo Nala nije došla. Svi znaju da mrzim čekati, ne znam šta drugo očekuju od mene nego da odem i riješim to sa njom direktno.
Nala živi nedaleko od mene, tako da sam veoma brzo bila pred njenom kućom. Ušla sam bez kucanja, kao i obično, a u dnevnom boravku sam imala što vidjeti.
,,Gadite mi se", to je sve što sam uspjela izustiti. Nala je sjedila Aleksu u krilu i strasno su se ljubili. Samo sam izašla iz kuće, a Aleksa je potrčao za mnom.

Kasnije mi je bilo čudno kako sam ih uopšte zatekla sa odjećom, pošto je prizor bio zapanjujuć. Nije me boljela činjenica što je neku drugu ljubio, niti što je to uradio s mojom drugaricom, koliko činjenica da me je povrijedio kao prijatelja. Niti ostali nisu bili ništa bolji, Lena je znala s kim je Nala, ali je krila jer se bojala moje reakcije. Ostali nisu znali, ali nisu osuđivali. U jednom danu sam ostala bez ijednog prijatelja.
Ne znam da li me je prevario jer se bojao naše udaljenosti, ipak sam se ubrzo trebala odseliti, ali ono što mi je govorio i što je radio za mene nikako nisam povezivala s njegovim činom. To su bila dva različita svijeta. Kasnije me je zvao, pisao, ali ja nisam odgovarala.
Jutros mi je poželio sretan put, samo sam ignorisala.

Ostala je samo moja Maza, koja me zbunjeno gleda od tog događaja jer osjeti da nešto nije u redu. To je jedino biće koje me može učiniti sretnom.
Sada Maza i ja dolazimo u drugi kraj, okrećemo novi list. Bar tako želim da bude.

Za koji tren dolazim svojoj porodici, ne znam šta me tamo čeka, koje događaje mi život sprema, ali znam šta sam ostavila iza sebe i ne kajem se uopšte. Gore mi ne može biti.