Immortelle

Part II

Trenutak nakon što sam sletjela i izašla iz aviona, tražila sam poznata lica. Nisam znala da li će otac sam doći. Čekala sam nervozno, okretala glavu, gledala na sat, a zatim u telefon. Strahovito se nisam ni pomjerila, jer mi je mjesto bilo nepoznato i nisam htjela da zalutam. Ipak je moja strpljivost dobro rezultirala jer sam ubrzo vidjela svoju omiljenu osobu, svog oca.
Lunu sam na tren spustila kraj kofera i zatrčala sam se. Jako sam ga zagrlila.

,,Ćero moja", rekao je te me poljubio u kose. ,,Draga moja", spustio me iz zagrljala i pogledao me stavljajući ruku na moj obraz.
,,Ljepotice tatina, kako si putovala"
,,Dobro, nije bilo naporno, a ti? Kako si?", opet me zagrlio i poljubio u kose.
,,Odlično sam kad tebe vidim. Hajmo kući, svi nas nestrpljivo čekaju. Gdje je Maza?"
,,Tu je Maza kraj kofera, u svom boksu", nasmijala sam se. Tata je podigao Mazu, a ona ga je nekako umornog pogleda gledala, jedva da ga je prepoznala.
,,Toliko ste joj falili da te od šoka ne registruje", nasmijali smo se. Ja sam ponijela svoju Mazu, a otac je nosio kofere.

,,Adelina, sine, pa šta si ponijela kad je ovoliko teško. Kuću cijelu? Koliko je ovdje uopšte torbi. Dijete drago dvije torbe i dva kofera"
,,Tata, to su samo osnovne stvari. Nemaš pojma koliko stvari mi je ostalo kući"
,,Ne bih rekao da ti je išta ostalo"
,,Nemoj me zezati", smijao se i pomazio me po kosi.

Prtljag smo stavili u auto, a Maza je sjedila sa mnom na prednjem sjedištu gdje se komirala.
Kroz prozor sam posmatrala grad. Ogromni grad, pun visokih nebodera, a opet ima taj neki savršeni spoj tradicije i tehnologije. Svakud se može pronaći starija kuća, gledaš u objekte i vidiš da je tud gaženo decenijama unazad. Sve je tako lijepo očuvano. Priroda je svuda oko tebe. Prolazimo autoputem, a sa njega imaš prelijep pogled na jezero i ogromne zasijane njive. Kukuruz, pšenica, pa i obične bašte koje ljudi obrađuju, a zatim privatno prodaju svoje povrće. Sa jedne strane je velegrad, a sa druge strane imaš osjećaj kao da živiš u malo modernijem selu. Stado ovaca, farme, domaće mlijeko i jaja. Na tom tlu se moja porodica skućila i to mi se tlo odmah svidjelo.

,,I kakav je prvi utisak?", upitao me otac nakon što je shvatio da omadžijano pomatram prizor kroz prozor od auta.
,,Prelijepo je tata! Nisam uopšte imala sliku u glavi, a zadnje čega bih se sjetila je ovo. Stvarno je divno, jedva čekam da idem šetati!"
,,Na kilometar od nas je selo, tamo je i jedno jezero. Ima lijepu stazu, možeš šetati, a i ići biciklom. Mama će ti već pokazati, ona svakako zna bolje kraj od mene", nasmijao se.
,,Na početku je bila skroz skeptična, ali se brzo navikla i sada zna neka mjesta bolje i od mene."
,,Vjerujem da je tako, znam da ona mrzi biti u kući. Nego, koliko još ima do kuće?"
,,Tu smo ćeri", otac je skretao u dvorište.

Ispred vrata me je čekala ekipa sa ogromnim osmjesima. Brzo sam otvorila vrata i potrčala prema njima.

,,Adelina!", mladja seka je viknula dok je trčala prema meni. Zagrlila sam je čvrsto. Mnogo mi je falila!
Odmah je došla i starija.
,,Gdje si maća", zezala me kao i inače. Osjetila sam po stisku ruke da sam joj falila, iako obe znamo da mi to nikad ne bi priznala! Sestrinska ljubav je čudna.
Napokon sam došla i do svoje majke.
,,Mama", uzdahnula sam duboko njezin miris dok sam je grlila. ,,Kako si mi?", jednostavno sam je upitala. Nisam znala šta bih drugo izustila. Toliko su mi svi podjednako falili da sada kad su konačno tu, ispred mene, ja ne znam šta bih im rekla.
,,Dobro sam, ne brini se ti za mene. Kako si putovala?", pričajući smo ušli u kuću dok je otac unosio moj prtljag, a i Maza je od sreće lajala.

...

,,I, tako kažeš. Ja ću morati dijeliti sobu sa Džo? A zašto je ti ne dijeliš, Helen?", uputila sam jedan ozbiljan pogled mojoj starijoj sestri, Heleni.
,,To se nešto podrazumijeva pošto sam ja jelte srednja sestra, ja sam izuzetak medju vama. Ti si kao, jelte, starija tebi treba više privatnosti pa ti možeš biti u jednoj sobi", nastavila sam.
,,Helen, jako si bezobrazna.", hodala sam po njezinoj sobi i nabrajala.
,,Zašto sam uvijek ja ta koja mora biti sa Džo!?", skiknula sam tužno.
,,Adelina, to nije uopšte velik problem. Pretjeruješ. Da ja sam starija i moram imati svoju sobu, ali to je zbog fakulteta! Ostajem do kasno učeći, a i trebam svoj mir. Ne želi vam smetati", branila se.
,,Ne radi se o tome. Ti već sigurno imaš neke kul drugarice, ovako ćeš me samo ignorisati! Želim da budem uključena u starije društvo, Džo je dijete!", to je bila činjenica. Džoana ima dvanaest godina, ne želim dijeliti sobu s njom. Na to sve, Helen se samo smijala.
,,Obećavam da ću te upoznati sa svojim društvom i da ćemo izlaziti zajedno! Zauzvrat ti dijeliš sobu sa Džo", ispružila je mali prst ruke.
,,To mi se valjda čini fer", prihvatila sam ga svojim malim prstom tako da je dogovor pao! Sada je sve gotovo.

,,Džo, kupi prnje!", derala sam se smijajući se.

Kuća je zaista bila divna. Imala je dvije kupaonice, tri spavaće sobe, veliku kuhinju i dnevni boravak. Tek dvorište iza kuće. Prelijepo je!
Već sam zamišljala kakvo bih cvijeće mogla gdje posaditi, imala sam divne ideje u glavi samo sam trebala natjetati nekoga da ide sa mnom u prodavnicu.

,,Reci", Džoana je došla do mene.
,,Kad sam već osuđena na propast s tobom, bar mi pokaži gdje je najbliža prodavnica"
,,Tek si došla, a već si dosadna! Čekaj bre da se presvućem", svadjalica uvijek bila.

Provjerila sam telefon, bila mi je puštena jedna poruka.

Adelina, molim te odgovori. Brinem se za tebe. Želim da razgovaramo.

Prevrnula sam očima i ugasila telefon. Naravno da je poruka bila od Aleksa. Slijepac.
Prvo me prevari, a onda plače za mnom kao derište. Jedino zbog čega sam ponosna jeste što ni suzu nisam pustila, iako sam bila i jesam jako povrijeđena. Nije vrijedan suze.

,,Hajde sad, idemo"
,,Opa, sekić", izašla ja sva sredjena Džoana. ,,Pa nećemo na crveni tepih ljubavi, idemo do prodavnice", zezala sam je, na što me je nekim zbunjenim pogledom odmjerila od glave do pete i reče: ,,Ako ti ne planiraš naći dečka, ja svoj status odlučno mjenjam ovog ljeta i već sam počela"

Užasno sam se smijala. Moja mala sekica već želi slamati srca momcima.
,,Polako Džo, ima vremena", to je bilo sve što sam joj rekla.

Izašle smo iz kuće i krenule prema prodavnici.
,,Nije daleko, tu je iza kuta", rekla je Džo.
Okolina je bila stvarno divna. Mjesto gdje smo mi je bilo malo više prometno, zbog okolnih sela. Mi im dodjemo nešto poput grada. Ono što mi se najviše svidjalo jeste što je sve blizu. Brzo smo stigli do prodavnice, a na ulazu sam ugledala prelijepo cvijeće.

,,Molim te, nemoj to unositi u moju sobu!", odmah su počeli komentari.
,,To je i moja soba i naravno da ću je ukrasiti cvijećem", narugala sam joj se.

Primjetila sam odmah dvije manje orhideje, jedna je bila bijela, a druga roza.

,,Drži ove dvije dok uzmem još koju", pružila sam ih Džoani u ruke.

Vidjela sam i jedan crveni anturij, tako da sam i njega uzela.

,,Ja sam gotova, ti traži sebi šta želiš"
,,Brza si seko, ja ću samo sokić i možemo kući"

Razgledala sam još po prodavnici dok sam čekala Džoanu da nadje sok. Zaustavila sam se kod jedne police sa čokoladama, osjetila sam odmah glad, ali nisam znala koju bih uzela. U jednom trenu sam osjetila da se neko očešao od moje rame. Okrenula sam glavu i vidjela jednu grupicu, djevojka me je pogledala.

,,Izvini molim te, bilo je slučajno", bila je lijepa i jako prijazna.

,,U redu je", odgovorila sam joj i nasmiješila joj se. Medju tom grupicom sam ugledala jednog momka, na tren sam se izgubila u njegovim očima. Prelijepe plave oči.

Odmah su otišli, a i Džoana se vratila sa sokom.

,,Hajde idemo", rekla sam.