Fantasy
Na dan mrtvih (Día de Muertos) svake godine Corvus vrati dušu umrlog koji je baš poput njega jednom davno umro nepravedno. U noći drugog studenog, dok još traje proslava Dana Mrtvih u sjeni tame na gradskom groblju, jedna je duša dobila...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Vrana je letjela iznad grada vođena mirisom Salome Diaz u sebi. Nakon što ga je zora otela od nje Corvusovo tijelo postalo je tijelo vrane, a onda je nakon što je graknuo pozdrav Cayin, nestao visoko pod jutarnjim oblacima. Letio je tražeći njen dom, tražeći obitelj preminule policajke i tu, u četvrti u kojoj je i sahranjena našao što je tražio. Majka joj je budna sjedila uz prozor, držeći u ruci toplu šalicu čaja i dok se para iz napitka penjala ka gore, niz ženin obraz suza čista poput bisera kotrljala se dolje iz oka. Na prozorskoj dasci uramljena je fotografija Salome u policijskog odori gledala nasmiješeno u uplakano lice svoje majke. Znale su obje baš toga dana kada je uslikana, da njen posao donosi rizik, da bi mogla nastradati štiteći nevine, ali vjerovale su da ih Bog i Djevica čuvaju i da će sve biti dobro. I bilo je, nekoliko godina. Salome je dobro radila svoj posao, napredovala u službi, a onda postala dio specijalne krim jedinice. Tu je rizik postao još veći, majčin strah učestaliji, razumljiviji. Ponekad ju je boljelo od brige, ali svaki put kada bi joj se Salome javila tjekom službe kamen brige i bola padao je s majčina srca. Samo da je tvoje dijete dobro, to ti je u životu najvažnije.
Znao je Corvus mnogo o tome, imao je dobre i brižne roditelje. Oni su istina imali samo njega, dali mu sve što su od sebe mogli, a kada su ostali bez njega njihov je život baš poput života majke Salome Diaz obuzela tuga, bol i praznina koju su osjećali bez njega. Nikada im se nije pokazao, nikada rekao da postoji s ove strane stvarnosti, ali im je u snovima donio mir govoreći im tiho na uho da je sretan. Da mu je duša mirna i slobodna, da ne tuguju nego nastave živjeti jer on je dobro. Tu laž usadio je u svijest svojim roditeljima, da ne pate, da ga se sjećaju s ljubavlju, a ne da ih bol kida jer ne znaju je li mu se duša smirila tako nepravedno uništena. Boravio je mnogo puta tijekom godina na stablu ispred njihove kuće, gledao ih, upijao u sebe njihovu ljubav, a onda se jednom sasvim povukao i potpuno nestao iz njihova života.
Salominoj majci trebat će još mnogo vremena da postepeno prestane da oplakuje svoju kći, da se iznova uključi u svakodnevnicu surovog života koji svi na neki način žive. Za utjehu ima još jednu kćer, koja je upravo svoje ruke ovila oko njenog vrata, sagnula se i poljubila joj obraz pokupivši svojim usnama, majčinu slanu suzu.
– Nemoj previše plakati majko. Zbog tvoje boli ona neće moći naći mir. Morat ćemo je pustiti da ode. Ne možemo je držati u međusvijetu našom boli.
– Sve bih dala da nam se vrati. Da je sve ovo samo ružan san. Samo da je još jednom vidim. Njenu ljepotu, njen osmijeh, da je zagrlim i kažem joj koliko sam ponosna na nju.
– Znala je ona to majko. Oduvijek je znala. Hajde dođi moramo se spremiti ne želim kasniti na zakazan termin kod liječnika. – Majka pogleda u sliku još jednom i ustane. Vrana sleti s vanjske strane pa udari kljunom po staklu. Obje žene stanu pa ju pogledaju. Majka priđe i položi dlan na staklo.
– Kažu da ste zloslutne ptice, ali ja znam da ste samo glasnici između svijeta živih i svijeta mrtvih. Čuvaj moje zlato Vrano, ondje gdje nepravedno uzete duše prebivaju. – Vrana grakne i odleti visoko, nazad u oblake. Pogled žene isprati je sve dok ne nestane u visini.
