Corvus Negro 🔚

2

Salome je drhtala obgrljena rukama sjedeći u polutami nečije dnevne sobe. Kada ju je stranac odveo sa groblja hodali su neko vrijeme kroz noć, a zatim je otvorio vrata nekakve zgrade i uveo je na toplo. Prijala joj je toplina na promrzlo tijelo, za koje uopće nije bila sigurna da jeste njeno, da je cijelo, zdravo, nigdje posječeno, pokidano, uništeno. Spustila je ruke ispred sebe, bile su meke i nježne iako su drhtale. Zadnji put kada ih je vidjela bile su oblivene krvlju, prsti bez noktiju, zglobovi izguljeni do kosti, nekoliko tih kosti bilo je slomljeno i virilo van iz mesa. Bol koji je osjećala tada bio je u njenoj glavi, ali sada nije mogla da ga osjeti. Bila je živa, a svjesna je da je umrla. Sjeća se točno trenutka kada je prestala da udiše zrak na ovom okrutnom, bolesnom svijetu. Svjesna je jer molila se Bogu i Djevici za to, molila se da je uzmu jer bol i patnja koju je sa sobom nosila bili su prejaki i preveliki za njezino krhko tijelo. Sada je ovdje, u nečijem domu dok on kleči ispred nje pokušavajući smiriti njeno drhtanje.

– Znam da si sada i previše zbunjena i šokirana, vjeruj mi i ja sam jednom davno bio. Ali obećavam ti da ću biti uz tebe sve dok ne uradiš ono za što ti je netko dao priliku.

– Umrla sam.

– Istina. Tvoja te obitelj pokopala prije četiri dana. Tvoje majka i sestra raspale su se od bola. Tvoje kolege su plakali i odali ti počast.  Salome, to što ti se dogodilo... To su učinili zli ljudi, zapravo to nisu ljudi to su zvijeri, demoni koji hode ovim svijetom. Oni se ne mogu ljudima zvati, jer u njima nema ljudskosti kada su ti učinili to što jesu.

– Ti... Znaš?

– Vidio sam kroz tvoje sjećanje. Želim ti reći da... Ne gledaš svijet na osnovu njih. Tvoja te obitelj voljela, tražili su te, nisu ni jednog trena prestali brinuti i moliti se da te pronađu. Nažalost smrt te pronašla prije njih, ali ne tvojom krivnjom. Zato si dobila priliku za osvetu, da ispraviš ono što ti učinjeno.

– Kako bih ja to mogla ispraviti? Kako je mogu išta protiv njih? Bilo ih je pet. A ja sam jedna. Pogledaj me... Ja sam mrtvac.

– To jeste istina, ali to je tvoja prednost. Ne mogu ti nauditi. Ne mogu te ubiti iznova. Ti njima možeš. Možeš ih sve pobiti i uraditi im ono što su oni uradili tebi.

– Za takvo što bih morala biti demon bez duše poput njih. Ja to nisam.

– Zato sam ja tu. Pomoći ću ti.

– Zašto?

– Zato što je to moje prokletstvo. Kada sam se ja vratio, dobio ovakvu priliku kao ti... Nisam znao drugi način za osvetu osim da donesem smrt onima koji su je donijeli meni. I tako sam si zapečatio sudbinu. Onima koji ne mogu ubiti, ja ću pomoći. Krv tih propalica bit će na mojim rukama, ne na tvojim. Ti ćeš čiste duše otići nazad, u svjetlo, ja odavno pripadam tami.

– Jadan ti. Ali ja ne mogu, ne znam...Ne umijem...

– Želiš ih kazniti zbog toga što su ti učinili? – Salome kimne potvrdno – Želiš da osjete bol, strah i smrt?

– Želim. Ali, bojim se.

– Normalno je da se bojiš, samo se ova ptičurina ničega ne boji! – Ženski glas ih oboje trgne, a zatim se lampa kraj vrata uključi i više svjetla se prospe prostorijom. Ni ne okrećući se Corvus se blago nasmiješi i progovori.

– Hej malena!

– Zašto me nisi probudio, zora samo što nije? – priđe, pa ovije ruke oko njega i poljubi mu glavu. – Zar si mislio da je samo ostaviš ovdje i nestaneš sa prvim zracima jutra?

– Cayin, ovo je Salome. – Djevojka priđe, sjedne pored Salome pa ju uzme za ruke.

– Vjerujem da se plašiš i da si zbunjena, ali raduj se jer dobila si priliku kakvu ne dobiju svi. Možeš donijeti pravdu za sebe, jer oni koji su ti nanijeli zlo slobodno šetaju ovim gradom, a tebe su otjerali u smrt. Corvus jeste malo čudan, mračan i liči na smrt, ali dobar je, častan, čovjek od riječi i možeš mu vjerovati. – Salome ga pogleda, pa digne obrvu.