Vraćam se svojim korijenima - vrelim noćima
u kojima ovoga puta nema klasičnih motiva
pisama natopljenih suzama bez sna,
a opet tako su bliske onim teškim i mračnim
tamnim komorama i zlim sestrama sa dugim jezicima
koje ipak ispisuju tragove na otopljenom vosku
i podsjećaju da svi smo tako mali, i nevažni zapravo
i ne, nisam zaboravila da sve ima neko značenje
i da naizgled besmislene riječi tvore poeziju
za pamćenje, ali opet, mislim da je u jednostavnosti ključ
i zato
shvaćam da najlakše je biti slab
to je stanje bez energije
gdje nema ni trunke života
gase se sve funkcije
jedna po jedna
i zaboravljaš da nekad si bio netko
tko se smijao i postojao i živio, radovao se
moje more viče na mene kada upadnem u stanje slabosti
razočara se i izgubi nadu da smo sve ovo već prevazišli
i onda, onda mi se lice izobliči i ono učini da nekako
sva se pogubim, ne dopušta mi takvoj da dalje plovim
i zato
odlučujem da prestajem
pa makar i nestala
kimati glavom i smješkati se usnama koje se stanjuju
i kopne
i ove duge kose me obujmljuju
na tako čudne načine da
ponekad želim samo odletjeti
i ne znam, promijeniti ime, da više ne postojim
kao ja
a onda opet sjetim se
iako vjerojatno bi bilo lakše i zabavnije, otmjenije na tren, zasigurno smjelije
dublje, tamnije i mračnije
ja zapravo ne želim spavati
u nekim drugim rukama
i plahtama koje me možda neće na isti način
dodirivati i biti i snaga i hrabrost i mila toplina
a opet toliko potrebna svježina
i zrak, zrak nestao iz pluća još odavno
kojeg sam jedno vrijeme dozivala tupo
dok mi glas nije usuknuo
sada ga se samo sjećam
mislila sam nekad da anđeli spavaju u jednim krupnim očima
istina je, da ja nisam mirna gotovo nikada osim kada gledam
duboko u te oči
onako skoncentrirano, sa smislom, baš u njih
bez da mislim na bezbroj besmislenih stvari
i možda, samo na tren, tada, ispadnem iz svoje ravnoteže
poljuljaju mi se jedra, zaspim na tren sretna
pa se probudim nježna, nešto nježnija no prije
sa cvjetićima oko glave
i mogućnošću da ipak živim onaj život, iz reklame
