„Amineh? Čudno ime...", rekao je Talal praveći zbunjenu facu.
„Pa i tvoje je jako rijetko.", uzvratila je Amineh lagano se smiješeći. „Mogu li sada sjsti na ljuljačku kraj tebe?"
„Ne.", kratko je rekao dječak crne kose i smeđih očiju.
„Zašto?", upitala je Amineh tužno.
„Ovo mjesto čuvam za Abdu'a."
„Ko je to?"
„Moj najnoviji prijatelj, upoznali smo se jučer u ovom parku. Pa hej, možeš se ti upoznati sa njegovom prijateljicom i onda ćemo se nas četvero družiti.", rekao je Talal uzbuđeno.
„Da, naravno. Zašto ne?", ushićeno je poviknula Amineh.
„Abdu! Naznin!", viknuo je Talal dozivajući dječaka tamne puti i djevojčicu plave kose.
„Hej!", uzviknula je Naznin svojim piskavim glasom.
„Šta ima?", rekao je Abdu.
„Ovo je moja nova prijateljica, Amineh. Možemo se zajedno družiti. Sad nas je četvero. Napokon možemo se ravnomjerno podijeliti pri igranju košarke."
„Još jedna djevojčica!? Napokon! Dobrodošla u društvo Amineh!", radosno je uzviknula Naznin grleći djevojčicu očiju boje lješnjaka.
„Da, dobrodošla Amineh", smireno je rekao Abdu pružajući ruku ka Amineh.
„Hvala vam", uzvratila je Amineh pomalo sramežljivo dok joj je osmijeh poigravao na usnama.
„Dođi, idemo se ljuljati", viknula je Naznun hvatajući Amineh za ruku i vukući je ka dvije ljuljačke.
Tako se razvilo jedno pravo i istinsko, čisto dječije prijateljstvo, između četiri osobe, još uvijek nedovoljno upoznate sa svijetom.
Amineh je bila sramežljiva djevojčica, nešto starija od sedam godina. Kosa joj je bila prigušene crvene boje, što je činilo posebno i izdvajalo iz grupe „obične" djece. Oči boje lješnjika su znatiželjno promatrale svijet oko sebe, upijajući svaki detalj. Voljela je družiti se, bojala se samoće i da ne ostane sama. Lahko je sklapala nova prijateljstva i bila je omiljena u društvu.
Talal je dječak guste crne kose. Bio je pomalo luckast i volio je zadirkivati svoje prijatelje. Njegove smeđe oči su podsjećale na boju čokolade. Uvijek je bio tu za svoje prijatelje, ne mareći za posljedice. Često je brzoplet, ali i izuzetno pametan.
Naznin je djevojčica vesele naravi iz koje zrači pozitivna energija. Plava kosa uvijek veselo prati njene pokrete, koji se često veoma opasni. Plave oči boje okeana pažljivo upijaju i pamte lice osoba koje susreće. Voli biti u centru pažnje, ali nije uobražena. Najbolji prijatelji su joj papir i olovka.
Abdu je dječak tamne puti i tamno smeđe kose. Kosa mu je uvijek kratko podšišana i uredno počešljana. Oči su mu svijetlo smeđe boje i prava su suprostnost kosi. Jako je nespretan, te se često dešava da padne ili se posklizne na stepenicama. Ima veoma izražen smisao za humor.
Da li je ovo početak još jedne priče o četvero djece koje će ostvariti sve ono o čemu maštaju? Da li su svjeni u kakvom se svijetu nalaze? Hoće li se upoznati sa svim okrutnostima i nedaćama koje nudi ovaj svijet ili će ih život ipak maziti? To ćemo tek da saznamo...
-Hey everyone. Napokon sam i ja tu sa pričom koju sam obećala pisati na raspustu. Kasnim više od mjesec dana, ali obećavam da će biti minimalno 10 nastavaka na raspustu. Jako mi je žao. Nadam se da će i ovva priča biti barem upola čitana kao i prethodna. "Kroz ogledalo" je pauzirana, ali vjerovatno ću je nekada nastvaiti. Upravo sam završila prvi razred srednje škole i vjerujte mi, prošlo je poprilično strašno. Teško je naviknuti se kada je sve novo. Ali za one koji tek upisuju, možda malo preuveličavam. U početku je strašno. Učite redovno i onda će vam biti lahko. Ja sam se sad raspričala ali eto. Možda je ovo kratko, ali hej, tek je prvi part. Ubrzo se bacam na pisanje drugog. Nisam željela stvaljati ni uvod ni prolog. Čitajte, ostavite vote i comment. Ako vam se svidi priča preporučite prijateljima. Do sljedećeg puta...
Hugs ^.^
-Amila-
YOU ARE READING
Fear
Fiksi Remaja-Strah. Inemica koju koristimo samo kako bi opisali osjećaj prema nečemu. ALi može li nas ona odvesti u nekom drugom pravcu? Može li nam otkriti nešto o čemu nismo ni sanjali? Šta se desi kada nas strah savlada i kada postanemo nešto što nismo želje...
