Voljela sam senatora |ZAVRŠENA| ✔️

NAJTUŽNIJI RAT

LEONA

Kažu da odluke mijenjaju čovjeka. A nekada čovjek svjesno svoje odluke promijeni.

Promatrala sam Maxima dok smo napuštali okrug Seattle, pitajući se kojoj okolnosti je on bio sklon.

Moja sklonost ka strahu nije bila uočljiva, ali je zato sve ispod kože u meni podrhtavalo. Odluka da zaustavim prvi taksi bila je nasumično donesena. Htjela sam izbjeći novinare i njihova pitanja, svoje roditelje i poznanike. Sada me dovela u automobil čovjeku kome su se moji roditelji davno zamjerili.

Sem odgovora da ga se sjećam i da smo se vidjeli u Parizu, nismo dalje išli u komunikaciju. Nisam mu postavljala pitanja, plašeći se kakvu lančanu reakciju bi ona pokrenula u njemu. Strpljivo sam čekala, a prema adresi na koju sam se svjesno vozila, mjesto u automobilu je bilo daleko sigurnije.

Tokom puta Maxime je pjevušio uz pjesmu sa radija. Da je to bio veseo čovjek, ova slika bi bila prijatna. Ovako je sve djelovalo pogrešno na više načina. Iz očiju koje su godinama tužne, ne može izrasti sjeme sreće. Ako je podloga za rađanje emocija ostala ista.

Očekivano, Maxime je pratio pokrete mog tijela, tražeći zrnce nemira koje bi možda protiv mene iskoristio. Ja sam odavala dojam nemarnosti i lijenosti, kao da me ova situacija previše ne dotiče.

Kroz glavu mi je prolazila slika moje majke. Samo sam htjela da je ona negdje na sigurnom. Pod pretpostavkom da je Maxime danima lutao zemljom pored svih jedinica bezbjednosti koje su čuvale grad pokrivajući gotove sve ulice, sigurno je pomno istražio kretanje moje porodice. Telefon mi je bio u torbi, ali je nisam ni pokušala otvoriti da ga iskoristim. Maxime nije tražio da mu ga predam, stoga mi otmica kao razlog nije imala dovoljno smisla. A nije baš ni da je ušao u zemlju ilegalnim putem da bi kao taksist zarađivao za život. Maxime je tokom godina stekao pravo bogatstvo, ali o njegovim poslovima moglo se samo polemisati. Njegovi postupci pričali su priču koju je teško bilo prozrijeti. Imao je plan koji se nije lako odavao. I na piku osobu koja mu se vjerovatno nije nadala.

„Lijepa ogrlica", prozborio je, dok je mijenjao radio stanicu. Ruke su mi direktno posegnule ka vratu.

„Poklon Vašeg sina. Veoma je divna." Mogla sam čestitati sebi na tako mirnom glasu.

„Divan je on, zar ne?"

„Jeste. Veoma sam srećna što u životu imam nekog poput njega. Eleazar mi je s godinama postao velika podrška." Opustila sam ruke, kako bih znojne šake obrisala od hlače. On je to primjetio.

„Pričao mi je često o tebi, dok se nismo udaljili. Želiš li da smanjim grijanje?" Odrično sam odgovorila pomjerajući ruku.

„Otkako si prestala da dolaziš, on se preobrazio u drugu osobu. Više putuje. Sve manje je kod kuće."

Smatrala sam da mi samo iskrenost ovdje može pomoći od skretanja ka tračnicama propasti. „Radila sam u teatru sve do danas. Razmišljala sam svakako da vas posjetim prije praznika."

„Obećavaš?"

„Naravno. Ne znam kuda ću sa sobom sada kada sam na listi nezaposlenih."

„Samo ga ti možeš vratiti. Samo ti mi možeš vratiti Eleazara." Iako je njegov glas hodao po ravnoj niti, perifernim vidom sam uočila kako dlanovima snažno steže volan.

„Pomoći ću. Naravno da hoću." Samo da što prije napustim ovaj automobil.

„Hvala. Pomoći ću i ja tebi." Riječi su djelovale tako sigurno i on je vjerovao u njih. Moj komentar je izostao. Nisam znala kakvu pomoć bi mi ponudio čovjek, kome su ovo vjerovatno bili posljednji sati na slobodi. Ipak nisam htjela da mi moja nezahvalnost ispostavi optužbu, pa sam prema njemu kratko opružila osmijeh.