Voljela sam senatora |ZAVRŠENA| ✔️

DUHOVI

LEONA

Otvaranje nove galerije nije ono što se preklapalo sa mojim osjećajima. Pomiješana su. Posebno nakon Arjenovih riječi. Naš razgovor zastao je na jednoj rečenici. Htio je da znam, iako je sve još uvijek počivalo na sumnji. Informacija se nije smjela kretati dalje. Ubicu bi natjerala da djeluje, a ceh bi platili oni koji ne zaslužuju.

Daleke niti ponovo su se zategle, a moje misli unazad su plesale po njoj. U raspravi sa njima zaboravila sam na vrijeme. Učinile su me bezvoljnom, ali ovdje je dužnost prednjačila naspram emocija.

Jared je bio prioritet. Njegova kampanja imala je više života nego Iker koji se polako gubio među uspomenama. Racio mi je nalagao da se polagano odmičem od njih. Život je ionako bio samo za žive.

Haljina koju noćas nosim je preslika mojih misli. Crna. Mračna soba po kojoj se moji koraci sapliću, dok svjetlo tinja uz pomoć lampe u ćošku. Tamni su zidovi iza kojih vrišti vrtlog riječi. Ponavljaju se. Gušim ih u kapljicama parfema koje u laganom svjetlucavom kristalu padaju po bisernoj ogrlici. Nude nijansa karmina šarala je po ivicama mojih usana. Kada sam navukla mrežaste rukavice bila sam spremna. Crne salonke odzvanjale su praznim hodnikom. Kasnije i pustim ulicama. Ali utisak promatranja bio je čudan. I duboko potkrijepljen klizanjem tuđeg pogleda po mojoj koži. Milio je po sredini otvora na leđima. Udubini kičmenog kanala.

Decentnom dozom zaigranih koraka na kaldrmi, napravila sam nekoliko okreta osluškujući muziku iz obližnjeg kafića. Ljude koje sam susrela moja zaigranost nije uznemirila, jer su osmjesi prepoznavanja bili tu, ali ne i hladan pogled koji se nije odmicao od mene. Intezitet nije slabio, a uhoda je morala držati isto rastojanje. Nije se prikazala. Nije izvela napad koji sam očekivala. Samo je slala nemirne drhtaje jeze niz moje tijelo, dajući mi do znanja da je odsustvo poruka značilo da je ona tu. U mojoj blizini.

Potiskujem paranoični napad, praveći od njega deluzivni otpad nastao kao produkt Arjenovih riječi, kada se moj pogled susretne sa majčinim. Haljina koju je nosila zanosno je isticala njenu figuru. Godine Samanthi Slatter nisu mogle nauditi. Ovisnost o opojnoj tekućini dodala je nekoliko bora njenom licu, ali ga nisu naružila. Dva sitna nabora oko očiju otkrivala su plitak potok tuge. Linije na vratu bile su znak briga. One oko usana čuvale su dokaze radosti. Majka se po prvi put nije podvrgla iglama da bi sakrila svjedoke života. Na kraju to su bile samo tačke, na koje se život nastavljao. Od kojih se život sastojao.

Plava kosa u valovima, jedva da je prikrivala dužinu vrata, a ogrlica koja je grijala dno kutije godinama skupljajući prašinu, zasjala je svojom skupoćom.

Očito sam suptilne fraze zavođenja naslijedila od nje. Kao i osjećaj za istančan ukus. Vrata stare slave su se otvorila, a tepih se prostirao da graciozna stopala njime zakorače. Prihvatila sam majčinu ruku, radujući se što je izašla iz tmine, makar je tome kumovala samoća.

„Tako mi je drago što si uprkos svojim planovi došla." Glas mi se muklo trljao od emocija.

„Iskoristila sam priliku da vidim tebe. Djeca često zaborave na svoju majku, ali majka njih nikada."

„Ovako si se sredila za susret sa mnom?" Nepristojno sam prstom kružila po njenom izgledu, koji je ona diskretno uz osmijeh spustila kada su nam fotografi prišli. Nakon uspješne seanse poziranja majka mi nije ostala dužna odgovor.

„Ne treba mi povod na obučem haljinu ili promijenim frizuru. Svakako to ne bih učinila da prišijem zadovoljstvo tvom ocu." Mogla je riječima poricati, ali na negaciju tijelo nije mogla natjerati. Ruke su joj postale znojne, a ispod vrata bilo je zatreperilo po koži, dok sam svjedočila sudaru dva pogleda. Dva ista ega. Dva tvrdoglava razuma i neposlušna srca koja su kucala autonomno prema svojoj intenciji.