Danas sam se nakon dugo vremena prisjetila osjećaja mržnje prema ljudima.
Ne mržnje ,to je snažna riječ,već ne sviđanja.
Užasno je kako ljudi misle da sve znaju o tebi,o tvojim mislima,i o tvojim željama.
I kako govore da te mogu pročitat kao knjigu .
I šutiš,ne željeći ništa reći,nadajući se da će prestati sa tim ponašanjem koje te ostavlja kao najpraznija lutka na svijetu.
I onda shvatiš kako te pokušavaju kontrolirati,i tu pukneš .
Ljudi previše često zaboravljaju,da najbliži nisu lutke,i da oni ne moraju uvijek raditi stvari koje ste vi rekli .
Zaboravljaju šta znači tvoja riječ,koju kasnije naravno moraš poduprijeti iz razloga jer te svi ostali okružuju i pribijaju uz zid.
Volim ljude,ali ne volim ljude.
