Savior (#BWWA) (#bcotw)

Chapter 03: Wrong place, wrong time

-A ja sam kao jedina osoba s kojom izlaziš u kupovine?-

Hannah se nasmije, otkrivši pritom one svoje biserno bijele zube.

-Moglo bi se reći. Uostalom, treba da budeš sretna jer si izabrana za tako važan zadatak.-

-Ti bi trebala biti sretna jer još uvijek pristajem da idem na te tvoje "važne zadatke". Posljednji put kada smo zajedno bile u kupovini umorila sam se kao nikada prije.- odgovorim joj. Ali zbilja, zar je potrebno u jednoj se radnji zadržati dva sata pokušavajući da izabereš odgovarajuću nijansu laka za nokte ili sjene za oči?

-To je zato što je najduža šetnja u tvome životu bila do te škole u kojoj radiš, a koliko ja znam, ona se nalazi tek nekoliko ulica dalje.-

Odglumim uvrijeđeni pogled i usmjerim ga ka njoj. -To sa najdužom šetnjom nije istina. Što je sa onim kada sam obišla polovinu grada kako bih našla kuću u koju si se preselila?-

-To nije bila dobrovoljna šetnja. Na nju si bila prinuđena, ponavljam, prinuđena, jer nisi znala gdje se ta kuća nalazi.- sporo počne govoriti, a zatim zastane kako bi popila još nešto soka što joj je u čaši ostalo.

-Svejedno je to bila šetnja.- kažem, ozbiljno je gledajući.

Hannah spusti čašu i ponovno se nasmije. -A ti zbilja nikada ne odustaješ.-

Vragolasto joj se nasmiješim i nestanem u svojoj spavaćoj sobi da se spremim za naš "važan zadatak".

-Brza si.- kaže Hannah kada se vratim natrag u kuhinju.

-Ne odvajaju svi najmanje sat vremena za oblačenje poput tebe.- A zaista, kada moja prijeteljica počne birati neku odjeću za izlazak, ne završava duže vrijeme. Za razliku od mene, koja samo izvučem iz ormara ono prvo što vidim, što su danas bile moje tamno plave uske pantalone i jednostavna siva majica.

Hannah samo slegne ramenima i ustane sa stolice, uputivši se prema hodniku i ulaznim vratima. Sa čiviluka još samo uzmemo svoje jakne i obujemo čizmice, a zatim izađemo vani na prohladan jesenski zrak.

Putem sam bila prinuđena da slušam Hannahine ljubavne žalbe. Srele smo nekoliko parova koji bi se držali za ruke ili zagrljeni hodali na svoje odredište, a u njoj se budila ta želja za svojom drugom polovicom.

-Ponekad mi se čini da ću zauvijek biti sama.-, stalno je ponavljala.

-Pretjeruješ, zbilja. Koliko ti se samo momaka upucavalo, a ti si ih samo otjerivala od sebe?-

-Bilo je to zato što se oni nisu sviđali meni. Ne želim da mi se upucavaju svi ti bezvezni i obični smrtnici. Želim nekog posebnog, znaš.-

No da, taj posebni se možda odluči pojaviti tek za deset godina. Neće se desiti kraj svijeta ako da priliku nekom od tih običnih smrtnika. Koliko li je samo savršenih prilika propustila jer joj njeno šesto čulo nije reklo da, to je onaj pravi. Možda se tako i ne čini odmah, ali svatko bi mogao da bude onaj pravi. Pobogu, za nekoliko godina bih mogla završiti sa strancem koga sam nekada udarila ramenom u prolazu, jer je sudbina odlučila da je on onaj pravi, iako ja to nisam primijetila.

Ali sam svoje mišljenje ipak zadržala za sebe. Opće je poznato da je Hannah tvrdoglava osoba koju nitko ne može uvjeriti u nešto suprotno od njena vjerovanja.

Prva nam je meta bila kozmetička radnja. Hannah je u nju često dolazila i uglavnom bi pregledala svaki mogući proizvod. Radnicama je već dosadila.

Što definitivno objašnjava mrk pogled koji joj je žena iza kase uputila.

Hannah se pravila da taj pogled i nije primijetila, pa se samo toplo nasmiješila i pozdravila ženu sa uobičajenim dobar dan.