Preostali

29. poglavlje

'AVERY'

"Nikada nisam bio dobar u rješavanju zagonetka, pa bolje vi to riješite."

Tiho je rekao. Dao mi je papirić, a onda je otišao do Owena. Još sam jednom pogledala zagonetku.

"Sljedeći trag pronaći ćeš ako pratiš zeleni put. Pronaći ćeš me samo ako si pravi čuvar."

Promrmljala sam, a zatim sam pogledala Audrey i Lydiu. Lydia je gledala oko sebe. Vjerojatno je tražila taj zeleni put, no pretpostavljam da je to u prenesenom značenju. Sumnjam da je ovdje negdje stvarno zeleni put.

"Možda su mislili na šumu? Ne može biti ništa drugo." Čula sam Owenov glas. "Ne možemo ništa izgubiti, bolje da krenemo."

Neko vrijeme smo hodali kroz šumu, a onda sam čula Owenov glas. "Stanite." Viknuo je. "Ovdje je nekakav put. Malo je uzak, no proći ćemo, ako smo uspjeli proći kroz onu špilju."

Uzbuđeno sam se okrenula prema njemu. Vratili sam se par metara, do njega, a onda smo se svi pogledali.

"Ne znamo što se nalazi iza tog puta. Možda je sve ovo bila zamka. Možda nas tako čeka netko tko će nas sve ubiti. Jeste li sigurni da želite ići dalje?"

Tiho je rekao Ethan. Pogledala sam ga, te sam se nasmiješila. On se svega boji. Čisto sumnjam da je sve ovo zamka, jer da nas je netko htio uloviti, do sada bi to već napravio. Mogao nas je uloviti još u onoj špilji.

"Ethan, molim te prestani." Iznervirano je rekao James. Još nisam vidjela njih dvoje kako se prepiru. Inače su se uvijek slagali u svemu, no potpuno su drugačiji i znali smo da će uskoro doći do toga. Ethan je plašljiv, ozbiljan, no njemu ćemo uvijek moći vjerovati, za razliku od Jamesa koji se voli šaliti, nikada ništa ne napravi do kraja i jako voli riskirati.

"Dobro, idemo, ali nemojte reći da vas nisam upozorio." Šapnuo je, a onda smo krenuli. Put je bio malen, blatnjav, pun grana koje su pucketale dok smo hodali po njima. Nedavno je padala kiša.

"Kako je moguće da je kod nas u Southamptonu mrak, a ovdje je sunce, iako nismo puno hodali. Još uvijek ne mogu vjerovati u to."

Rekla je Lydia. Nasmiješila sam se, te sam se okrenula prema njoj. "Ni ja to ne razumijem, Lydia, no nakon svega što nam se dogodilo, više me ništa ne čudi."

Uzdahnula je, klimnula je glavom, a onda smo nastavili hodati. Pogledala sam Noaha. Kosa mu je još uvijek bila mokra, a vani je bilo toplo, pa nije imao majicu. Pogledao me je, te se nasmiješio.

Razmišljala sam o onome što je rekla Audrey. Što ako nam se nešto desi, a on nikada ne sazna što osjećam prema njemu? Možda ne osjeća isto, no mora znati istinu. Ne znam što točno osjećam prema njemu. Ljudi se ne mogu zaljubiti u tako kratkom vremenu, no volim ga više od prijatelja.

Još smo malo hodali, a onda sam ugledala nešto na podu kraj jednog stabla. Došla sam do stabla, kleknula sam na zemlju, a onda sam podignula malu kutijicu. Svi su se okupili oko mene.

"Još jedna zagonetka.". Promrmljao je Noah. Pogledala sam ga, a onda sam pažljivo otvorila kutijicu. Iz nje sam izvadila mali bijeli papirić, na kojem je pisao broj dva.

"Krijem se u maloj rupi, umorna od svega. Naći ćeš me, kraj plavog mora. Pažljivo postupaj sa mojim bićem, zato što sam krhka, no u najtežoj situaciji, samo ću te ja moći spasiti."

Pročitala sam zagonetku, vratila sam ju u kutijicu, a onda sam ju spremila u džep, kraj prve kutijice. Još tri traga do lijeka.

Pogledala sam ostale. Svi su me zbunjeno gledali. Prva zagonetka je bila lagana, ali za ovu drugu baš i nisam sigurna. Plavo more je opet valjda preneseno značenje, jer nigdje ne vidim more.