Devil [angel 2]

o1. 'Ovo je normalno?'

Zemlja se okrenula i Sunce je ponovno granulo. Iako je Antarktika u mraku, stanovnici jedne skrivene zemlje upravo su dočekali još jedno prekrasno jutro.

Svjetlost je već dotakla sve rubove i tamne kutke Atlantisa kad se proširila vijest da je kraljica pobjegla zajedno sa svojom osobnom gardom. Zemljom su kružile svakojake glasine, no niti jedna nije bila istinita. Neki su sa žarom objašnjavali poznanicima kako je kraljica stražu jednim pogledom pretvorila u prah, neki su smatrali da se zajedno sa osobnom gardom teleportirala u Saharu, a neki su svim srcem vjerovali kako je ekipa otplivala do Ognjene Zemlje. Rijetki su bili oni koji su odbijali postavljati teorije o bijegu, a još su rjeđi bili oni koji su mislili da garda i kraljica nisu uopće pobjegli. Djelomično su bili u pravu.

Iako su pobjegli iz dvorca, još uvijek nisu izašli van granica zemlje.

Negdje na rubnom dijelu guste šume koja je opasavala točno četvrtinu granice, jasno se moglo razabrati teško disanje i brzi, glasni koraci. Petero ljudi, od toga tri djevojke, napokon se zaustavilo.

"Treba...nam...odmor", zasopće kršni mladić prljavoplave kose i osunčane kože. Nakratko se oslonio na koljena, a zatim legao na zemlju prekrivenu gustim slojem lišća. Negdje iza njega začuo se posprdan smijeh.

"Sad kažeš?", ljutitim glasom mu se obrati mladić nešto sitnije građe i raskuštrane smeđe kose, koja je bila ukrašena s nekoliko zelenih listića i sitnih grančica. Svježe ogrebotine koje su mu krasile lice, vrat i šake naočigled su nestajale zaliječene magijom. "Da smo slušali Hayley, stali bismo prije četiri sata, ali ne, morali smo trčati dalje jer si mislio da nas slijede!"

Mladić zastane u svom ljutom govoru te se približi svome prijatelju, koji je još ležao na zemlji poput morske zvjezdače.

"Novost za tebe: nisu nas slijedili!", bijesno vikne smeđokosi mladić unoseći se plavokosom u lice.

"Inače ne biram strane", javi se plavokosa djevojka pomalo prljava lica, "ali ovog puta se moram složiti s Ethanom."

Djevojka sjedne na zemlju i umorno se nasloni na obližnje stablo. Lice joj se sjajilo od znoja, a njena prsa su se ubrzano dizala i spuštala kako je hvatala dah. Pogled joj je obilazio lica iscrpljenih suputnika.

"Koliko je sati uopće?", upita brineta oštra izraza lica. Smeđim je pogledom proučavala vrlo zelen i živopisan prostor šume. Tu i tamo pokoja zraka svjetlosti bi pronašla put kroz guste krošnje i obasjala tlo svojom nepresušnom energijom. "I gdje se točno nalazimo? Ovdje je sve isto, imam osjećaj kao da smo cijelo vrijeme trčali ukrug."

"Ako smo trčali ukrug, mrtav si", Ethan bijesno zareži na plavokosog, koji neodređeno slegne ramenima i složi nevin izraz lica.

"Rekla bih da je negdje oko podneva", progovori crnokosa djevojka gledajući uvis. Konačno pronađe Sunce, koje je uporno sjajilo točno iznad njenog blijedog lica i presijavalo se u njenim živim plavozelenim očima. Ona se svojim izgledom nikako nije uklapala u tu malenu družinu. Par snježnobijelih anđeoskih krila na njenim leđima prelazio je svaku granicu normale na koje su navikli obični ljudi. Što se njih tiče, granica normale već je prekoračena samim postojanjem te zemlje iz koje je ta neobična ekipa željela pobjeći. "Sunce je točno iznad nas, već je bilo i vrijeme da stanemo. Gdje se nalazimo," , djevojka zastane i ogleda se oko sebe, "to ti ne znam odgovoriti."

"Ethan, ti si stručnjak", kaže plavuša, ustajući i skidajući sa svoje odjeće nekoliko suhih listova. "Sigurno znaš svaki kutak ove šumetine."

"Kao prvo, ovo nije 'šumetina'", uvrijeđeno joj odvrati Ethan, praveći znak navodnika na zadnjoj riječi. ", već šuma kao i svaka druga, a kao drugo, trenutno ne znam gdje smo. Daj mi par sekundi i znat ću."