Znate li onu čuvenu rečenicu: "Sve će biti bolje"?Jer ja znam sigurno.Ta rečenica je bila moja svakodnevica,ili je dopirala od mog glasa ili nečijeg drugog.Uvijek sam je čula,ali nikada iskusila.
Priča o mom životu nije baš melem za uši,i svakako nije lijepa.Dijetinjstvo mi je bilo lijepo.Imam starijeg brata i sestru koja me uvijek učila o stvarnom životu,ne o onom životu o kojem sam gledala u crtanim filmovima.O životu bez greške,savršenom životu.Sve o čemu je sestra pričala bila je surova stvarnost.Koju nisam htjela iskusiti. Iako život nije o našim željama,već o postupcima nas i drugih.Kao što rekoh,nisam željela iskusiti pravi život,ali mi ga ne biramo.Sijećam se toga dana kada je moj stvarni nepošteni život i počeo.Probudila sam se kao i svaki dan,sa istom rutinom sam obavila sve što je bilo potrebno.Imala sam i još uvijek imam malu grupicu najboljih prijateljica koje mi znače više od ičega.Naša mala četveročlana grupica je odlučila da odemo do kafića i popijemo sok i malo se raspričamo.Sijećam se kako sam hodala ulicama grada i vidjela prometnu nesreću.Nisam htjela biti zabadalo i buljiti,pa sam jednostavno produžila vidjevši da policija i hitna pomoć davaju najbolje od sebe.Ulazeći u kafić vidjela sam svoje najbolje prijateljice,s jednom manjka.
"Gdje je Tif?"Pitam misleći gdje je sada Tifanny zapela.
"Pričekajmo je,doći će."Kaže Emily,s kojom sam u najboljim odnosima.
Prošao je već jedan mukotrpni sat,a Tif ne odgovara na pozive ni na poruke.Odlučile smo poći kući s obzirom da su čaše ispražnjene,a Tif se ne pojavljuje.Izlazeći iz kafića vidim da se hitna pomoć i policija još nisu razišli.A s obzirom da se ovo dešava u mojoj četvrti odlučim pogledati o čemu je riječ.Pobogu,možda se nešto desilo mojoj obitelji ili susjedima.Približim se kolima hitne pomoći kada me bolničar zaustavi.No,pre kasno jer vidim o čemu se radi.Bolnička posteljina a ispod nje...Tifanny.Moja Tifanny.Počmem vrištati i zvati Emily i Jade.Sve ostalo se izdogađalo pre brzo.Bolnička kola,bolnica u kojoj je preminula.Jedva je izdržala do bolnice u kojoj smo potrošile dvije rečenice i previše suza.To je bilo prije 3 godine,i lagano sve manje mislim o tome,iako uvijek ostaje u mojem srcu.I neću je nikada zaboraviti.Možemo reći da mi je život sada dobar.U savršenim sam odnosima sa Jade i Emily.Također sa par propalih veza.I pokušajem ostati pozitivna i vesela naspram svega.I uspijeva mi,iako nekada imam ispade.Ali jako rijetko,što mi je drago i znam da je Tiffany sretna zbog mene.
***
Okej ljudi odlučih ja da ću pisati priču da se malo odmaknem od škole i svega.Nadam se da će ići dobro.I nevprestajem sa prevođenjem "Teenage Dirtbag."
Samo još želim reći da vas ne zavara ovaj malo tužni početak jer priča nije samo o tuzi,to je samo uvod u likov život.
Xo
