Pepeljuga

I

„Gdje sam?" je bila prva stvar koja je Penelopi pala na pamet kada je otvorivši oči ugledala bijeli strop iznad sebe, a ne ružičasti.

Slika pred očima joj je titrala, te je protrljala oči uspravljajući se. U tome ju je spriječila nečija teška ruka koja joj je ležala na grudima.

„Gdje sam?" ponovila je pitanje promuklim glasom, prateći ruku na njezinim grudima sve do osobe pored sebe.

Grube muške crte lica, brada od nekoliko dana, crna razbarušena kosa prosječne dužine, pune usne, gruba čeljust. Iako je muškarac pored nje izgledao božanstveno, Penelope ga nije poznavala.

Brzo se uspravila, izvlačeći se ispod muškarčeve ruke, kako bi brzo po sobi krenula tražiti svoje donje rublje. Našla ga je na suprotnoj strani prostorije.

Dok se brzo oblačila, izbjegavala je pogledati svoj odraz u ogledalu. Sada je najmanje željela gledati lik posramljenje djevojke sa razmazanom šminkom.

Glava ju je ubijala i svom snagom se borila protiv povraćanja. Dok je navlačila kratku suknju, pokušala se prisjetiti prošle večeri, ali sve je bilo obavijeno maglom.

Ponovno se kajala zbog toga što je popila previše i završila... pa, ovdje gdje je sada. U prljavoj sobi jeftinog hotela, sa nepoznatim muškarcem u krevetu.

Zapravo joj se ovo nije često događalo. Rijetko, ali se ipak događalo. Opet se osjećala prljavo i nečasno, iako je imala dvadeset i četiri godine i mogla je raditi što želi.

Pokupila je teksasnu jaknu i torbicu, prošla rukom kroz kosu i dodirnula kvaku, kako bi se sjetila da nije obula cipele.

„O sranje!" ljutito je promrmljala vraćajući se onoj strani kreveta gdje je ležao nepoznati muškarac. Brzo je krenula oblačiti cipele sa vrtoglavo visokom petom s namjerom da se izgubi odavde što prije. U toj žurbi je slučajno ispustila mobitel, te je u mrtvoj tišini taj zvuk odjeknuo kao bomba.

Očekivano, muškarac je promrmljao nekoliko riječi budeći se. To ju je još više unervozilo jer posljednje što joj je sada trebalo je neugodan razgovor s muškarcem s kojim je provela noć.

Brzo je sa stolice pokupila sve svoje stvari te izašla iz sobe, očajnički trčeći prema izlazu. Kako je trčanje u petama bilo veoma teško, zastala je kako bi skinula cipele i ostatak puta ih ponijela u ruci. Ona nespretna kakva jest, spetljala se u trenutku nepažnje te su joj sve stvari iz ruke i sav sadržaj torbice rasuli po podu.

Sagnula se kako bi krenula kupiti milion sitnica sa poda i usput psovala i proklinjala sve što joj je u tom trenutku palo na pamet. Kada se ustala, začula je dubok glas iza sebe.

„Hej, pričekaj!"

Okrenula se, vidjevši onog muškarca kako stoji obavijen plahtom oko pasa, izloženog torza i mišića. Na tren si je zagrizla usnu, uživajući u prizoru.

„,Nisam ovo planirala, ja... oprosti... nisam takva osoba... Ugh!" shvativši da nema smisla ništa objašnjavati, samo je otrčala do izlaza, onako bosa i izgubljena. Čula je muškarca kako ju prati, ali je ubrzo odustao.

Na svu sreću, tuda je nailazio taksi kojeg je odmah zaustavila, rekavši mu svoju adresu.

Kada je napokon sjela, shvatila je da ju glava razara. Potražila je mobitel kako bi vidjela koliko je sati i kasni li na posao, kako bi shvatila da mobitel uopće nije tu. Kao ni jedan par štikli.

Nema veze, nije važno, može si priuštiti novi. Sada joj samo treba kava. Veoma jaka kava i jedan aspirin.

Najtužnije od svega je što mu ne zna ni ime.

***