Pepeljuga

VIII

Dok je Paul sa širokim osmjehom lagano prilazio, Penelope se našla u škripcu. Sa svakim korakom je sve jasnije razaznavala tako dobro poznato lice i shvatila da sada nema gdje pobjeći. Prije desetak minuta unutra, uspjela mu je izmaknuti, ali sada, sada nema gdje.

Philip je krenuo uzbuđeno govoriti o nečemu, ali umjesto njegovih riječi, pred očima su joj titrale slike nje i ovog dečka ispred. Lica iskrivljena požudom i strasti, skrivena mrakom jeftine hotelske sobe.

Željela je u propasti u zemlju od srama.

„Pa da vas napokon upoznam! Paul, ovo je Penelope, moja veoma dobra prijateljica. Penelope, ovo je moj najbolji prijatelj Paul."

Penelope je nijemo zurila u ispruženu ruku ispred sebe, u nemogućnosti uraditi ništa više.

Sada mu je znala i ime. Paul. Tako lagano, poletno, a opet tajnovito i intrigantno. Čini se da je to još jedna stvar koja joj se sviđa kod ovog dečka.

Shvativši da ju Philip zbunjeno promatra, trzne se i kratko rukuje sa Paulom. Pri prvom dodiru joj tijelom projuri bura ugodnih trnaca, tjerajući je da zadrži dah.

Nakon veoma kratkog rukovanja brzo povuče ruku i spusti pogled na svoje, za divno čude, blistavo čiste štikle. Mozak joj je radio sto na sat. Koliko je mogla zaključiti, Philip ne zna da je ona spavala sa njegovim najboljim prijateljem kojeg izbjegava čitavu večer. A ako želi da to tako ostane, mora se maknuti odavde i to pod hitno.

„Umm, bilo mi je drago upoznati te, Paul..." tu Penelopa zastade, shvativši da joj se sviđa način na koji joj se njegovo ime kotrlja niz jezik. „Ali sada moram ići vidjeti gdje je Anne. Moramo se nešto dogovoriti, u vezi, um, leda..." izgovori prvo što joj padne na pamet, a zatim se okrene i gotovo trčećim korakom nestane iz dvorišta, ostavivši dva zbunjena pogleda iza sebe.

„Što je to bilo?" upita Philip ne očekujući odgovor.

„I zašto me izbjegava čitavu večer?" nastavi u mislima, ovog puta Paul. Želio ju je nakratko uhvatiti samu kako bi joj rekao da je nije planirao iskoristiti onu večer. Ali ona je to očito izbjegavala. Pitao se zašto.

A s druge strane, osoba o kojoj su razmišljala dvojica naočitih muškaraca je trčala nazad kuću. Dok ju je lagani povjetarac šibao po licu, štikle ubijale, a kosa nestašno vijorila iza ramena, pomisli da joj je ova situacija poznata. Već po drugi put u vrtoglavo visokim štiklama bježi od dečka koji je toliko zgodan da je ona vjerovatno jedina djevojka koja to radi.

Uletjevši u već sada punu kuću, zadobila je nekoliko čudnih pogleda, koje je potom ignorirala. Osvrne se oko sebe, kako bi primjetila stepenice koje vode do spavaćih soba na katu. Brzo se zaputi prema njima, zaključivši da je Paul neće tamo tražiti.

Kada se iscrpljena napokon popela u dugački hodnika sa tisuću vrata, začuje nečije korake iza sebe. Nije se morala ni okrenuti kako bi prepoznala Annin odveć jaki parfem.

„Hej, što ti radiš ovdje?" progovori Anne odveć umilnim glasom, hineći ljubaznost. Penelope si to nije uzela k srcu jer je mislila da je to posljedica pića. A, možda je ipak trebala dvaput razmisliti?

„Ma, srela sam nekog koga nisam željela." kratko odgovori Penelope, ne mogavši izbaciti iz misli Paulov prodorni pogled. Ona noć s njim je bila greška, ali prokleto dobra greška.

„A što kažeš na to da uđemo ovdje i da mi sve ispričaš?" upita Anne ne skidajući pogled sa svoje najbolje prijateljice.

„A nećeš li im dole nedostajati? Mislim, ipak je to tvoj rođendan."

„Ma neću, imam valjda nekoliko minuta za svoju najbolju prijateljicu." bezbrižno odgovori odmahnuvši rukom, na što Penelope samo slegne ramenima i uđe u prvu otvorenu sobu.

Velikim koracima zagrabi u prostranu, ali tamnu sobu, te upali svjetlo. Soba nije bila ništa posebno – ista kao i svaka. Penelope brzo priđe krevetu i bez zadrške sjedne na njega, te pogleda u Anne. Ona je nešto petljala sa unutarnje strane vrata.

Penelope nabere obrve, zbunjeno gledavši prema Anne koja se sada već uspravila i čvrsto držala nešto u ruci.

Anne brzo "to nešto" ubaci u ključanicu sa vanjske strane vrata. Odveć kasno, Penelope shvati da je to ključ.

„Vidimo se!" uzvikne Anne glasom u kojem nije bilo ni trunke ljubaznosti od maloprije.

Penelope skoči sa kreveta, konačno shvativši što se događa.  Međutim, kada je došla do vrata i zalupila šakama po njima, ona su već bila zatvorena i dobro zaključana.

„Što to radiš?!" vikne lica priljubljenog uz vrata, samo kako bi začula sa druge strane: „Vidimo se kučko!", a zatim zvuk potpetica, koji se udaljavao i postajao sve tiši, dok nije u potpunosti nestao.

Zbunjena, zaprepaštena i povrijeđena, padne na koljena preko prljavog tepiha. Kao luđakinja je krenula udarati rukama kd vrata, nadajući se da će je netko čuti.  Ali nije bilo smisla. Koliko god da je vikala i zapomagala, nitko je nije čuo. Glazba je bila preglasna.

„Anne, zašto si to uradila?" prošapće praznoj prostoriji, a jedna suza izdajnica joj se spusti niz obraz.

***

(Čini se da je postao običaj da objavljivam nastavke svako 10 dana hahah xd Nastavak i nije nešto posebno, ali sljedeća dva će sigurno biti bolja (a s obzirom da se planiram potruditi oko njih, ne znam koliko će mi trebati vremena)

Eh da, ta sljedeća dva dijela će biti i posljednja dva. Ako niste zaboravili, ova priča se nalazi pod žanrom Short story i imati će samo 10 dijelova. Nego, kakav kraj očekujete? Što mislite, što će se dalje događati? xoxo...)