Očajno se hvatam za sitnice. Skupljam mrvice ljubavi koje mi bacaju usputni prolaznici u mom životu. Trudim se odvući misli,skoncentrirati se na konkretne stvari. Zaposliti svoj um i tijelo. Kao da je to moguće,šta god radim to sve je u meni,gdje god odem prati me. I uspijem na sekund,možda minut ugasiti sve u sebi ali uvijek se vrati. I onda mi kažu"radi nešto pa nečeš imati vremena za te tvoje depresije"
Dobro se nasmijem na takve savjete. Kao da je moguće prestati osjećati ako radiš nešto. Kao da ljudi kada spremaju svoj dom prestanu osjećati. I ne razumiju oni. To crnilo te ne ostavlja nikad. Ono je moj najvjerniji pratioc. Parazit koji se uvukao u moj um i hrani se mojim emocijama. Onda tebi ostane samo mrak,strah i praznina. Nema čak ni tuge,samo praznina. Ljudi ne vide malog parazita u tvojoj glavi,oni vide osobu koja nikad nije sretna. Oni misle da je sreća vlasititi izbor,što bi značilo da sam ja izabrala biti prazna,bez sreće.
Nevjerojatno da bi itko pomislio da bi čovjek stvarno sam izabrao da se ovako osjeća..
VOCÊ ESTÁ LENDO
Nešto a opet ništa
DiversosNije priča,nije pjesma,nema teme,samo nešto iz glave. Nešto što pišem kad se ne osjećam kao ja. Nešto meni bitno a opet to je zapravo ništa.
