Ona koja je voljela ljude

2.

Nakon nešto više od dvije godine su me pozvali da u jednoj srednjoj školi održim predavanje o ulozi čovjeka u različitim religijama.

Veselio sam se tome jer sam oduvijek volio dijeliti svoje znanje s drugima- upravo to je i bio razlog zašto sam radio kao profesor na fakultetu. No, neki od tih „drugih" ponekad nisu primali znanje koje bih im dao ili bi to napravili vrlo, vrlo nerado.

To je bio slučaj i s učenicima škole u koju su me pozvali. Na desetke namrgođenih tinejdžera sjedili su u velikoj dvorani ispred mene, blijedo me gledali, pričali, dobacivali jedan drugome papiriće s porukama ili bez njih ili naprosto spavali, ne obazirući se na opomene koje bi stizale sa strane njihovih nastavnika.

Ali, u tom moru grintavih mladenačkih glava i smrknutih pogleda, uočio sam jedan par očiju koji bih prepoznao čak i s najveće udaljenosti. Bile su to plave oči, one iste pažljive plave oči koje su me prije par godina gledale na onoj autobusnoj postaji.

Ona je sjedila u trećem redu, s bilježnicom u ruci, i slušala me. Baš kao tada.

Na kraju predavanja, kada su njezini školski kolege počeli zijevajući i hihoćući se napuštati dvoranu, sam joj prišao.

-Sjećaš li me se?- upitao sam je, oprezno, baš kao i onoga puta.- Ja sam onaj čovjek s kojim si pričala dok si čekala autobus, prije, čini mi se, dvije i pol godine. Rekla si mi da voliš ljude.

Djevojka je spremila mobilni telefon u torbu, torbu objesila na jedno rame, a onu bilježnicu privila na grudi, isto kao i onoga dana. Duga joj je riđa kosa zapela iza naramenice torbe te ju je morala izvaditi, iritirano uzdahnuvši pritom.

-Da, sjećam vas se- odgovorila je naposljetku, uputivši mi prijateljski osmjeh.

-I? Voliš li još uvijek ljude?- postavio sam slijedeće pitanje, koliko u šali, toliko zbog toga što sam htio popričati s njom.

-Da- ponovila je ona. Polako je krenula prema izlazu, ja sam hodao uz nju.

-Pa sada si porasla- začudio sam se.- Već razumiješ mnoge stvari. Ubojstva, pljačke, ratovi... O svemu tome svaki dan čuješ, a siguran sam i da to razumiješ. Zar sve to nije promijenilo tvoje mišljenje o ljudima?

Ona je tiho uzdahnula i lagano odmahnula glavom.

-Ne razumijete, gospodine- rekla je blago, no prijeko.- Ja i dalje volim ljude. Razumijem da rade puno loših stvari, savršeno razumijem. No volim ih.

-Optimistična si- rekoh joj na to.- Veoma optimistična, rekao bih.

-Jesam- potvrdila je ona.- Očajno optimistična. I uvijek ću biti.

Baš kada sam joj htio postaviti slijedeće pitanje, iz hodnika pokraj kojega smo stajali se začuo duboki ženski glas:

-Gospođice! Ne zapričavajte gospodina profesora, već se dosta napričao. Otiđite do ormarića kako biste uzeli udžbenike, uskoro će zvoniti za sat!

Djevojka mi je samo kratko kimnula u znak pozdrava, a onda otrčala u smjeru u kojemu su se, pretpostavljam, morali nalaziti ormarići. Svjetina na hodniku ju je progutala i tako smo se rastali, po drugi put.