Ona koja je voljela ljude

1.

Dogodilo se to davno, prije više nizova godina, no takvo što se nikada ne zaboravlja. Jer nikada ne zaboravite ljude koji će sačiniti povijest, ili, bolje bi se reklo, one koji će cijelo vrijeme biti tu i promatrati kako se ona stvara, pamteći svoje zaključke.

Bio je to kišni dan, veoma kišni dan. Zavjesa od kapljica je bila gotovo pa neprozirna, a ljudi u redu ispred mene su žurili na autobus, gurajući se poput mrava s kišobranima i kabanicama.

Napokon, vrata autobusa su se zatvorila točno pred mojim nosom, a vozilo se pokrenulo i uskoro zamaknulo za ugao rugajući mi se svojim sjajnim žutim svjetlima.

Nisam imao kišobran i zato sam ovratnik kaputa držao visoko uzdignutim. Kaput je već bio prilično mokar, a trebao sam još čekati na slijedeći autobus, zato sam se, poražen i mokar, povukao u zaklon krova čekaonice.

Ondje sam je prvi put ugledao. Sjedila je na sada već praznoj klupi, a u krilu joj je ležala otvorena bilježnica. Usredotočen je pogled trčkarao po linijama na stranici, a ruka s olovkom ga je dinamično slijedila. Kišobran je imala; ležao je nedaleko od nje, također na klupi, u maloj mlačici vode.

Oprezno sam sjeo na klupu pokraj nje, bojeći se poremetiti savršeno uredni kaos koji je toga trenutka vjerojatno vladao u njezinim mislima. Ona nije podignula pogled, bila je odveć zaokupljena svojom bilježnicom.

-I ti si propustila autobus?- upitao sam, i već se u slijedećemu trenutku ugrizao za jezik.

Ona je podignula na mene svoj sjajni, lucidni pogled koji je izgledao kao da stalno upija sitnice i tiho odgovorila:

-Da.

Zatim se ponovno vratila bilježnici.

-Ne sjećam se da sam te vidio u redu- nastavio sam. Moje su me riječi same napuštale; nisam ih slagao ni brinuo se da zvuče kako treba. Jednostavno su bile tu.- Zar ga nisi ni pokušala uhvatiti?

Ponovno me je pogledala. Tada sam shvatio da joj, usprkos posvemašnjoj ozbiljnosti i usredotočenosti, ne može biti više od trinaest godina.

-Nisam ni htjela ući u taj autobus. Previše ljudi.

Tiho sam se nasmijao:

-Mudro zboriš. Gurali bi te i ne bi ti dali da sjedneš da si ušla. Baš su gadovi ti ljudi, zar ne?

Njezine su se riđe obrve izvile u oštre lukove čuđenja, no već je u slijedećemu trenutku povukla tu reakciju i oprezno premjestila pogled plavih očiju na svoja mršava koljena.

-Jesam li te nečime uvrijedio?- upitao sam, ne sluteći ništa dobro.

-Ma ne- ona je zatvorila bilježnicu i prstima lagano prešla preko njezinih korica. Olovku kojom je bila pisala je bila gurnula u džep jakne.- Samo vas nisam shvatila, u tome je stvar. Jednostavno nisam sklona nazivati ljude gadovima.

Onda je otvorila bilježnicu, baš kao da je zaboravila da ju je čas prije zatvorila, izvadila iz džepa olovku i ponovno počela pisati.

Nije bilo ni jedine naznake tome da smo čas prije ta djevojčica i ja pričali. Opet smo bili tihi, opet blizu, a daleko jedno od drugoga. Dva stranca koji čekaju autobus na klupi na postaji.

Minute su prolazile, dolazili su ljudi koji su, baš poput nje i mene, čekali autobus. Više ih nije bilo toliko kao prošloga puta, no bilo ih je dovoljno da svojim žamorom sasvim ispune čekaonicu.

Kada je autobus napokon došao, ona i ja smo se gotovo pa istovremeno ustali.

-Oprostite, gospodine- rekla je, sasvim iznenadno, djevojčica privijajući svoju bilježnicu uza se.- Jednostavno previše volim ljude.

Zatim je nestala u gomili, brzo se krećući prema vratima autobusa, a gomila ju je zauzvrat dobro sakrila od moga pogleda.