Za dvije godine na svijetu gotovo pa nije ostalo ljudi koji nisu znali njezino ime. Genijalni su se govori nadaleko proširili, a broj sukoba u svijetu se smanjio. Nisu sasvim nestali jer će sukobi postojati dok god postoje i ljudi, no stanje je već bilo znatno bolje nego prije.
Sjedio sam u blagovaonici i pio čaj u trenutku kada je na vrata moje kuće netko pozvonio.
Polako, opirući se na štap, došao sam do vrata i otvorio ih. Silno sam se začudio kada sam s druge strane ugledao nju.
Kao i prethodnih puta, nisam je prepoznao odmah. Vid me je već bio počeo lošije služiti, pa i skratila je kosu te više nije nosila običnu odjeću, već elegantnu crnu kombinaciju. I bila je porasla, jako porasla.
-Dobar dan, profesore- pozdravila me je. Bila je nasmijana.
-Dobar dan, draga moja- odzdravio sam, pri čemu sam zasigurno zvučao jako začuđeno.
-Sjećate li me se?
-Naravno da te se sjećam. Ne bih te mogao zaboraviti ni da želim.
Zajedno smo se nasmijali te sam se odmaknuo kako bih je pustio da uđe u kuću.
Po starom dobrom običaju, skuhao sam kavu te smo nakon toga dugo sjedili u mojoj kuhinji, pričajući.
-Žao mi je što sam samo tako nestala i što Vam se nisam javljala- ispričala se ona obgrlivši rukama svoju šalicu.- Imala sam velike planove kada sam odlazila s fakulteta, a kasnije sam bila zauzeta njihovim provođenjem. Ali Vas nikada nisam zapravo zaboravila te sam, kada sam stekla malo više utjecaja, počela tražiti. I pronašla sam Vas.
Očekivao sam da će nakon ovoga prestati te sam se zahvalno nasmiješio. No ona nije prestala. Dorekla je:
-I kada kažem da Vas nikada nisam zaboravila, to trebate shvatiti doslovno. Sjećam Vas se još od našega prvog susreta, onoga na autobusnoj postaji kada je padala kiša a mi smo čekali. Uvijek sam se nadala da ću Vas ponovno sresti jer ste u početku bili jedina osoba koja je slušala.
-Hvala ti- rekao sam. Bio sam opasno blizu tome da počnem plakati.- Zaista sam ti zahvalan što to kažeš, kao i na onome što si me naučila o ljudima i ljubavi. Pratio sam svaki tvoj govor, znaš. Sve sam ih pročitao ili pogledao- i nisam lagao. Nimalo.- Mudru osobu kao što si ti nikada nisam vidio i mislim da nikada i neću.
Spustila je svoj dlan preko moga i, smiješeći se s nekom na čudan način sretnom sjetom, izgovorila:
-A Vi ste me naučili još i više toga, profesore. Osim što ste me na fakultetu naučili sve o teologiji i filozofiji, pokazali ste mi još jednu stvar, a tom sam se stvari vodila cijele svoje karijere. Naučili ste me da su najvažniji oni koji slušaju. Uvijek su najvažniji oni koji slušaju, jer bez njih oni koji govore bi bili ništa.
Još jednom smo se zajedno nasmijali. U tom sam trenutku bio sretniji nego ikada do sada. Uz to, bio sam i jako ponosan, ali ne samo zbog toga što je ona bila moja učenica, nego i zbog toga što je uopće postigla ono što jest- a to je bilo nešto na čemu mi je netom prije zahvalila.
Oni koji vole ljude će uvijek pobijediti. Za inat svoj mržnji svijeta, bit će tu i voljet će, govorit će za one koji žele slušati. Jer su oni ti koji grade najvažnije dijelove povijesti. Tako će uvijek biti, i to zato što je jednom davno ona koja je voljela ljude srela onoga koji je htio saslušati.
A/N
Dakle, sada je priča gotova. Hvala puno svima vama koji ste čitali, jako mi puno značite. <3
Slobodno komentirajte i recite svoja mišljenja. Uvijek su dobrodošla jer me zanima što mislite o priči.
VOCÊ ESTÁ LENDO
Ona koja je voljela ljude
Conto"-Ne razumijete, gospodine- rekla je blago, no prijeko.- Ja i dalje volim ljude. Razumijem da rade puno loših stvari, savršeno razumijem. No volim ih." Kratka pripovijetka o profesoru, djevojčici, ljudima i ljubavi.
