Vojska

9.Dio

Budući da nije odgovorio na moje pitanje, nego vratio pogled na svoju čašu piva, sjela sam pored njega.

– Mislite li da je to pametno? – upitao me. Pritom nije gledao izravno u mene, već me promatrao u ogledalu iza šanka, baš kao i ja njega.

– Kako to mislite?
– Ako nas vidi netko iz kasarne. Mislim, najprije dođete ovamo sa svojim kompanjonima, onda se odvojite od njih kako biste se vratili ovamo i sjeli pokraj mene. Moram li vam objašnjavati kako to izgleda nekome sa strane?

Naravno da nije morao. Uostalom, to mi nije bilo ni važno. Ono što me daleko više dirnulo bila je činjenica da je on ugledao mene prije nego ja njega i da me promatrao.

– Ja sam vaš nadređeni – nastavio je. – Poznati su vam propisi. Već samo i glasine mogu izazvati drastične posljedice.

Pitala sam se želi li mi to on svojim opomenama nešto poručiti. Možda da me voli, ali da ne smije tu ljubav otvoreno pokazati? Barem ne u javnosti. Odjednom mi se učinilo da znam što mi želi reći: vjerojatno da ga trebam pričekati vani.

– Dobro onda. Vidimo se kasnije – rekla sam vedro skliznuvši s barskog stolca.

Tomislav me gledao bezizražajno. Samo jedna sićušna iskra kao da je na trenutak zasvijetlila u njegovim očima, no već i to je bilo dovoljno da uvjerim sebe kako je moja pretpostavka točna.

Izašla sam, dakle, i odlučila ga pričekati. Sklonila sam se u sjenu, na mjesto zaklonjeno od ulične rasvjete. Kako je vrijeme prolazilo, a on nije izlazio, pretpostavila sam da želi biti siguran da nas nitko neće povezati. Na sreću, noć je bila ugodna i topla, kao stvorena za ljubav. Tako sam razmišljala u svojoj naivnosti. A onda se konačno pojavio. Najprije sam čula njegove dugačke korake, a potom zveckanje njegovih ključeva. Kad mi se dovoljno približio, izašla sam iz sjene na svijetlo.

– Ovdje sam, Tomislave – zazvala sam ga glasom koji je podrhtavao od uzbuđenja. Srce mi je opet divljački udaralo, grlo se stisnulo, a dlanovi ovlažili. Zastao je i začuđeno me pogledao.

– Što hoćete? – upitao me.
– Ne moraš mi govoriti “vi”. Sami smo ovdje. Baš kao što si želio. Zakoračila sam prema njemu.
– Volim te, Tomislave. Ali, to sigurno znaš. I ti voliš mene, zar ne? Ne moraš to sada skrivati. Htjela sam ga poljubiti, no on je ustuknuo korak unatrag.

– Ne moraš se bojati – šaptala sam gladna ljubavi. – Ovdje nas nitko neće vidjeti.

– Saberite se poručnice! Što vam pada na pamet! – podviknuo je na mene.

– Volim te, Tomislave. A znam i da ti voliš mene – nastavila sam kao da nisam čula njegove riječi.