Vojska

10.Dio

Nepomično je stajao i gledao me. U njemu se morala voditi borba, u to sam bila sigurna. Njegovo srce mu je govorilo da me želi, no s druge strane u njemu se javljao vojnik kojem su dužnost i disciplina bili na prvome mjestu.

- Želite li sve uništiti? I sebe, i mene? - upitao me nakon podulje šutnje. Ovaj put ne kao nadređeni koji se boji za svoju karijeru, nego kao muškarac koji se bori između čežnje i zabrane.

Zatresao je glavom i prošavši pored mene krenuo prema svom vojnom džipu. No, iznenada se u pola koraka okrenuo, zgrabio me za ramena i privukao k sebi u strastven zagrljaj. Privila sam se čvrsto uz njega, uzvraćajući mu poljupce poput gladne zvijeri. U jednom me trenutku pritisnuo o automobil, nakratko me prestao ljubiti i zagledao mi se duboko u oči.

- Ti si luda - prošaptao je hvatajući zrak. - Potpuno luda.
- Da - kimnula sam sjajnih očiju.
- Luda za tobom!

Potom smo se ponovno našli u strastvenom zagrljaju i nastavili se požudno ljubiti. Ne znam koliko je to trajalo jer sam potpuno izgubila osjećaj za vrijeme, ali onda je iznenada sve prestalo. Tomislav me naglo ispustio iz zagrljaja, odmaknuvši se čak korak od mene, i okrenuo glavu u stranu.

- Što ti je? - upitala sam ga šapatom pokušavajući mu se ponovno približiti.

U trenutku kad sam ga dotakla prstima po licu, tako je naglo okrenuo glavu prema meni da sam se lecnula. Neprijateljski pogled u njegovim očima me plašio.

- Ovo se nije dogodilo! - dreknuo je na mene. - Jeste li me razumjeli, poručnice? Nije se dogodilo!

Odjednom više ništa nisam shvaćala. Kako je to mislio? Prije nego što sam stigla bilo što reći, on je već uskočio u svoj auto i odjurio dodajući tako snažno gas da su gume zacviljele na asfaltu. Neko vrijeme sam još ostala stajati na parkiralištu kao oduzeta, a onda potišteno krenula prema kasarni. Što se to upravo dogodilo?

Sljedećeg dana prijavila sam službenom liječniku da nisam dobro. Zaista i nisam bila. Događaji od prethodne noći suviše su uzburkali moje osjećaje da bih mogla normalno izdržati vježbu. Stjepan me posjetio u ambulanti i prenio mi pozdrave od drugih.

- Znači, ona mučnina od jučer ti nije prestala. Da nisi nešto pojela? Ili možda imaš one dane? - smijuljio se.

- Nije mi ništa. Samo nisam raspoložena da me natporučnik naganja po poligonu - odgovorila sam nadureno poput djeteta.

- Zbog toga nisi morala glumiti bolest. Taj se jutros nije pojavio. Stjepan je slegnuo ramenima. Naćulila sam uši.

- Kako to? - upitala sam trudeći se zvučati nezainteresirano.
- Valjda je opet nešto s njegovom djevojkom. Sad sam na trenutak zaustavila dah. Tomislav ima djevojku?