Vojska

11.Dio

Vidjevši moj zbunjeni izraz lica, Stjepan mi je prepričao ono što je čuo od nekog drugog natporučnika. Prema njegovim riječima, Tomislav je imao djevojku koja je nakon automobilske nesreće prije dvije godine završila u invalidskim kolicima.

– No, to nije sve: navodno je upravo naš natporučnik vozio. I iako nije on skrivio nesreću, svejedno se od tada osjeća krivim.

Čuvši to, doslovce sam zanijemila. U svom ljubavnom zanosu uopće nisam razmišljala o tome da bi u Tomislavovom životu mogla postojati neka druga žena. Tek sad sam shvatila u kakvu sam ga situaciju dovela. Odjednom sam se posramila, a taj osjećaj srama je automatski promijenio i moju ljubav prema njemu. Je li to uopće i bila ljubav, pitala sam se. Ili samo strast? Ili još gore, možda samo želja osvojiti najnedostupnijeg muškarca? Već sljedećeg dana, kad smo se oboje vratili u službu, Tomislav me pozvao k sebi. Pogled kojim me dočekao bio je hladniji no inače. Pozdravila sam ga vojnički, po propisu, i stala uspravno ispred njega, pogleda usmjerenog ravno ispred sebe, ruku pripijenih uz tijelo. Ostavio me neko vrijeme da tako stojim, prije nego što mi je dao dopuštenje da se opustim.

– Htio sam razgovarati s vama o incidentu na parkiralištu, poručnice – rekao je.

– Ja ne znam ni za kakav incident, gospodine natporučniče, i nisam u posljednje vrijeme bila ni na kakvom parkiralištu – odgovorila sam kruto.

Pogledao me ispitivački.

– Pretpostavljam da ste se, dakle, sabrali? – upitao me.
– U potpunosti, gospodine natporučniče! – odgovorila sam izbjegavajući ga pogledati u oči.

– Svi smo mi samo ljudi – rekao je zamišljeno. – Ljudi s obavezama. Ponekad postanemo preopterećeni njima i dopustimo si da nas povuku … – ovdje je zastao i pribrao se. – Svejedno. Glavno je da ne zaboravimo na naše dužnosti i da ih obavljamo kako propisi nalažu. Onako kako to naša čast zahtijeva od nas!

Kimnula sam.
– Kako će sad dalje ići, poručnice? Želite li premještaj? – upitao me.

– S vašim dopuštenjem – rekla sam ukočeno, želeći naglasiti svoju odlučnost – ostala bih radije ovdje, gospodine natporučniče!

Kratko je razmišljao, a onda odgovorio, opet u tonu strogog nadređenog: – Vaša odluka, poručnice! Želite li još nešto reći?
– Ništa, gospodine natporučniče! Odnosno, možda … – ovdje je moj glas izgubio vojničku čvrstinu.
– Nisam znala da ste vi … mislim, da imate djevojku.

– Dobro, dobro! – prekinuo me, podigavši ruku.

Ponovo sam ga vojnički pozdravila i brzim korakom napustila njegov ured.