Target

Chapter 1

„Dakle, što se tiče tvoje prošlogodišnje svjedodžbe o uspjehu u jedanaestom razredu... Jako sam iznenađen, ugodno iznenađen. Prošli tjedan bila je sjednica, ako nisi informiran, i zaključili smo kako je tvoj uspjeh bio najbolji u posljednjih sedam godina." rekao je ravnatelj s nekom posebnom iskrom u glasu dok je gledao Nixona ravno u oči. Nixon nije znao što bi na to mogao reći te se samo zahvalio i uputio mu prijateljski osmijeh. Od ravnatelja je dobio pohvalnicu koja je bila uramljena u pozlaćeni okvir. Pohvalnicu je čekalo posebno mjesto na zidu u dugom hodniku koji se protezao od hola škole do ravnateljevog ureda.

Ravnatelj je objasnio Nixonu kako ima priliku otputovati u Europu na četiri dana, točnije u Pariz. Tamo će se nalaziti učenici iz cijeloga svijeta i predstavljat će svoje škole na ogromnoj učeničkoj konferenciji. Pred hrpom učitelja i pedagoga. Nixon je isprva bio šokiran i zaprepašten tom pomisli jer nije volio biti izložen tolikoj gomili ljudi na jednom mjestu. No, pao mu je kamen sa srca kada mu je rečeno da s njim još netko može ići. Na put bi krenuo u utorak ujutro, a u subotu navečer bi opet bio na Floridi.

Nakon što je napustio ravnateljev ured vratio se u kantinu gdje su još uvijek sjedili Chiara i Back. "I? Kako je prošlo? Jesi li i ovaj put dobio free bombone?" upitao ga je Back i udario šakom u rame, a u sljedećem trenutku svo troje su pucali i gušili se od smijeha. Kada se napokon smirio i došao do daha, Nixon im je sve objasnio, od riječi do riječi kako mu je ravnatelj rekao. Dio o putovanju je prešutio zato što je već znao tko će putovati s njim i tu osobu je htio iznenaditi dok budu sasvim sami.

Školsko zvono ja zazvonilo i u roku minute kantina je opet bila potpuno prazna, a dernjava učenika u žurbi odzvanjala je školom. Chiara je zagrlila Nixona i krenula prema svom razredu na drugome katu škole. Nixon ju je promatrao s leđa, onako vitku, sportski građenu kao cure kakve neprestano "vrište" iz modnih magazina. Ironično je bilo to što se nije bavila ikakvim sportom niti se držala dijeta. Djevojka plave kose, puna samopouzdanja, koračala je prema stepenicama, a njezina zlatna kosa veselo je lepršala svakim korakom koji bi ona napravila. Tu i tamo popravila bi pramen kose koji joj je uvijek padao preko lica i nastavila hodati dok se nije izgubila u grupi učenika koji su se naguravali po hodniku.

Nixon se sjetio trenutka kada ju je prvi put ugledao. Djevojka nježnog lica, putenih usana i duge, plave kose nije mogla neprimijećeno proći pokraj njega. Ljepotica jednostavne, raspuštene frizure kojom se poigravao lagani povjetarac hodala je prema glavnom ulazu škole. Kada se "pistom" prošeta takva ljepotica koja bi bilo koga u trenu podsjetila na jednu od najplaćenijih manekenki svijeta takav prizor ne može proći bez Backovih komentara kojih je imao na pretek. Back je dodao nešto, ali Nixon je to čuo samo kao šum u svojim ušima. "Tako jednostavna i tako lijepa.", Nixon je razmišljao na glas dok je kao zaleđen stajao pored kante za smeće. Netko ga je samo lagano trebao pogurnuti i prevrnuo bi se kao daska i naglavačke završio u kanti za smeće. Plavokosa ljepotica uputila mu je pogled neposredno prije nego što je ušla u školu, a povjetarac je miris njezinog parfema donio sve do Nixona. Miris nije bio preintenzivan, a ni preblag. Vukao je na vaniliju i podsjetio ga na prizor zalaska Sunca u kasno ljetno večer.

Nakon što se Chiara izgubila u mnoštvu ljudi na hodniku, Nixon i Back zaputili su se prema učionici Bio1+ gdje je "stvar" s Chiarom zapravo i počela.

Te godine Nixon je taman došao u ovu školu. Bio je deveti razred. Isto kao i Chiara, samo što je on bio B, a ona A razred. Nakon što je prva velika pauza završila Nixon je trebao otići do učionice gdje je trebao imati biologiju, no izgubio se u hodnicima koji su bili kao veliki labirint iz kojega nema izlaza. Pitao je učitelja u prolazu može li mu pomoći, no Nixon nije mogao slijediti upute. Previše ga je zbunjivalo ono "Idi desno, zatim skreni lijevo i siđi stubama u prizemlje. Kada siđeš idi ravno te opet desno i na kraju hodnika s lijeve strane vidjet ćeš učionicu Bio1+."

Nixon je bio izgubljen već nakon onoga "zatim skreni lijevo" jer bio je potpuno nov i nije znao ni kako izaći iz škole, a ne kako doći do neke učionice. To bi bilo kao traženje posebne igle u hrpi igala jer da traži iglu u plastu sijena, igla bi se nekako istakla i pronašao bi ju. Ovako je bilo nemoguće pronaći tu posebnu iglu u mnoštvu igala.
Srećom naletjela je Chiara koja je ljubazno ponudila svoju pomoć i odvela ga do učionice Bio1+. Nixon je primijetio kako su njezine bistro plave oči toliko duboke da se mogao "utopiti" u njima.

****************************************************************************

Nixon i Back došli su do učionice. Back je polako došao do vrata. Vidjevši da je profesor već u učionici požurivao je Nixona jer nije opet htio imati jezikovu juhu od gospodina Wolf. Njegovo prezime sve je govorilo. Kod njega je sve moralo biti po "špagi" i on je bio najstroži profesor u školi. "Hajde Nixone, već kasnimo! Ova krvopija već je u razredu." Vikao je Back dok je Nixon stajao ispred Chiarinog školskog ormarića. "Idi ti. Doći ću ja za tren." rekao je Nixon, a Back je ušao u učionicu i ispričao se za kašnjenje. Nixon je kroz proreze Chiarinog ormarića ubacio avionsku kartu za Pariz te otišao u razred.

Pošto je zakasnio na sat, od profesora je dobio zadaću napisati sastav na temu "Na početku života". Pitao se je li na satu engleskog jezika gdje bi stvarno trebao pisati sastave ili na satu biologije gdje bi trebao učiti o ljudskoj anatomiji, a ne pisati proklete sastave. Bilo kako bilo, morao je napisati taj sastav i držati drske komentare za sebe.

Nakon dosadne lekcije o hidrosferi kao dio biosfere Nixon je zadnji napustio razred i vidio Chiaru kako otvara svoj ormarić. Kada je htjela odložiti knjige u ormarić, u oko ju je "ubola" bijela kuverta s njezinim imenom koje je bilo napisano urednim rukopisom, kemijskom žarko crvene boje. Taj rukopis bi mogla prepoznati bilo gdje i bilo kada jer samo Nixon tako smiješno piše slovo C u njezinom imenu. Uzela je kuvertu u ruke i oprezno ju otvorila pomoću olovke koju je pronašla na dnu svog ormarića. Kada ju je otvorila oči su joj se caklile i počela je vrištati od sreće kao malo dijete kada dobije ono što želi. Stala je na sred hodnika i počela se osvrtati ne bi li pogledom pronašla Nixona.

Dok mu je bila okrenuta leđima, Nixon je neprimjetno došao do nje i zagrlio ju. Chiara se brzo okrenula i skočila mu u zagrljaj vičući kako ide u Pariz s najboljim dečkom na svijetu. Svi su ih gledali s osmjesima na licima i nakon nekoliko sekundi cijeli hodnik je pljeskao i pogled svakog učenika bio je uperen na njih dvoje.

Back se gurao kroz gomilu kako bi vidjeo o čemu se radi pa su svi tako uzbuđeni. Kada se progurao kroz redove učenika, našao se pored Nixona koji je u svom naručju čvrsto držao Chiaru. "Što se ovdje događa? Jesi li ju zaprosio pa vam svi kliču ili koji vrag?" rekao je Back pomalo uzrujano. "Nije, ali u ovom trenutku napravio je nešto još bolje!" odgovorila je Chiara i ponosno poljubila Nixona pred svima na što se začulo fićukanje dečkiju iz prvih redova. Na Backovom licu mogao se vidjeti bijes te je drsko pitao jednog od "gledatelja" o čemu je riječ. Ovaj mu je rekao kako Nixon i Chiara sljedeći tjedan putuju na učeničku konferenciju u Pariz kako bi predstavili školu.

Back je u ovom trenutku bio stvarno bijesan jer je vjerovao da će on ići na tu konferenciju i da će sa sobom voditi Chiaru jer prema njoj je uvijek osjećao nešto više od samog prijateljstva i mislio je da ju on zaslužuje više nego Nixon. No Chiara nije gajila iste osjećaje za Backa i često kada bi pokušao napraviti "taj korak" Chiara bi se odmaknula ili bi ga odgurnula od sebe. Bila je odana Nixonu i nije htjela uništiti sretnu vezu koja traje već dvije godine.

"Šta? Ti to sada ozbiljno? Odabrao si ovu štracu i drolju koja sebe ne zna predstaviti, a ne našu školu da ide s tobom?" rekao je Back glasno i prstom uperio u Chiaru. Nixon je pustio Chiaru, skinuo ruksak s leđa te čvrsto i ljutito krenuo prema Backu.