Target

Chapter 3

Ravnatelj je zbunjeno uzeo novinski članak u ruke. "O čemu se radi? Zar je toliko bitno da si baš sada morao doći?"  rekao je ravnatelj i pročitao naslov članka; "Veliki požar progutao cijelu kuću obitelji Cade". Malim slovima ispod naslova pisalo je "Srećom, nitko nije stradao". Back je gledao ravnatelja dok je ovaj čitao novinski članak. Bio je to onaj osvetoljubivi pogled s pohlepnim osmjehom na licu.

Nakon nekoliko minuta šutnje ravnatelj se ustao i iz ladice uzeo Nixonov "dosje" i počeo ga prelistavati. "Nixon Cade. Roditelji poginuli u velikom požaru koji je u sred noći izbio u njihovom domu zbog neispravnih plinskih cijevi, ali... danas ipak i dalje žive koliko sam shvatio. Hmm, jeste li vi, gospodine Harris, ikada pomislili da besmrtni ljudi postoje?" upitao je ravnatelj i nastavio gledati Backa dok ovaj nije otvorio usta. "Ne znam što bih vam rekao na to, gospodine Benson." ravnatelj, gospodin Benson, polako je prišao prozoru i pogledao van. "Ja sam mislio da takvo što postoji samo u filmovima, zar ne? Danas sam saznao kako takvi ljudi postoje čak i u stvarnom životu. Zovu se muljatori i manipulatori." rekao je gospodin Benson dok je Back sjedio pognute glave. Nije bio siguran da je ovo trebao napraviti, je li pogriješio? Je li dobro postupio? Nije ni sam bio siguran u sve to. "Gospodine Harris, možete ići. Članak će ostati kod mene. Ako se ne varam, sami se znate ispratiti." rekao je gospodin Benson i opet stao ispred prozora i gledao u parkiralište ispod škole. Back je bez riječi napustio ravnateljev ured i napustio školu. Kada je izašao, odmah je sjeo na stepenice koje vode na krov škole. Osjetio je nekakvu težinu u želudcu. Nekakav pritisak koji ga je tjerao na povraćanje. Želudac mu se zgrčio i bio je spreman izbaciti iz sebe sve što je Back pojeo u posljednjih nekoliko sati. Uzeo je mobitel u ruke, ušao u popis kontakata i nazvao Nixona.

.......

"Što sad  želiš?" javio se Nixon i odmah odbrusio Backa. Nije imao niti volje niti živaca slušati njegove isprike. Opet. "Sjeb'o sam sve Nix. Zajeb'o sam sve." rekao je Back dok mu je glas podrhtavao i pucao po svim šavovima. "Dao sam ravnatelju novinski članak. Nisam... nisam znao što radim u trenutku. Žao mi je. Bio sam izvan sebe." s druge strane linije čuo se samo šum, Nixon je šutio, držao mobitel na uhu dok mu se ruka tresla.

Maknuo je mobitel s uha i prekinuo poziv. Pogledao je Chiaru koja je sjedila nasuprot njega. Lice mu je u sekundi promijenilo boju. Bio je blijed kao krpa. "Tko je to bilo?" pitala je Chiara zabrinuto i pogledala Nixona u oči. Nixon je gledao u prazno, bez ijedne riječi sjedio je i pravio se da nije čuo Chiaru. Nije znao što bi mogao napraviti da promijeni ovo. Nije znao što da kaže, kako da pobije činjenicu da je ravnatelj škole saznao da su mu roditelji živi. Nixon je napamet znao što piše u tom novinskom članku i znao je da ne može vratiti vrijeme i promijeniti Backovo djelo.

Chiara mu je pljesnula rukama pred licem. "Halo, zemlja zove Nixona. Ovdje sam, halo!" govorila je i naglašavala svaku riječ. "Nixone, molim te ne ignoriraj me i prestani lebdjeti u svojim mislima i reci mi što je ovo upravo bilo." ponovila je Chiara i uzela Nixonov mobitel da vidi tko ga je zvao. U tom trenutku, mobitel je zazvonio opet. "Back je." rekla je Chiara i ignorirala poziv. "Javi se."  tiho je dodao Nixon, ustao se s kreveta te odšetao do prozora. Kiša je pljuštala i vjetar je raznosio novine po pločniku. "Molim?" bezobrazno dobaci Chiara i čeka odgovor s druge strane linije. "Hej Chiara, Back je. Mogu li razgovarati s Nixonom? Stvarno je hitno."
"Ne ćeš i ne možeš razgovarati s njim sve dok mi ne objasniš što se ovdje događa. Stoga ti predlažem da kreneš s objašnjavanjem dok se nisam predomislila." doda Chiara i udobno se smjesti na Nixonov krevet dok joj je Back objašnjavao što je napravio. 

Nakon što je Back završio s pričom, Chiara je bez riječi sjedila na krevetu i u licu joj se na kilometre mogla prepoznati mržnja, jednako kao i razočaranje. Prekinula je poziv i bacila mobitel na drugu stranu kreveta. "Taj idiot, taj kreten!"  vikala je, "Rekla sam ti da će kad-tad napraviti neko sranje. Ali ne, di bi ti mene slušao. Rekla sam ti da nije pametna ideja ikome išta povjeravati, čak ni Backu koji ti je navodno najbolji prijatelj." bijesno je skočila s kreveta i počela hodati po stanu. Misli su joj se blokirale. Previše toga joj je bilo u glavi, kao gužva automobila na raskrižju, ne znaš koga bi prvoga pustio, a da ne izazoveš sudar.

Poželjela je zagrliti Nixona, ali odustala je od tog pothvata i vratila se na krevet. Sjela je i zagrlila jastuk koji je ležao pored nje i bacila pogled prema Nixonu. Stajao je na prozoru, gledao kako kapljice kiše cure niz prozor i kako ljudi na ulici trče svojim kućama. Par sekundi kasnije uhvatio je Chiaru kako zuri u njega. Nasmiješio joj se te polako prilazio krevetu i sjeo pored nje. Nije spuštao pogled s nje. "Preslatka si kad si ljuta." rekao je i prebacio ruku preko njezinog ramena. "Prestani." sramežljivo se nasmijala i spustila pogled, "Što ćeš sada?"  pitala je znatiželjno. "Ništa. Zapravo ništa ni ne mogu. Mogu samo čekati i vidjeti što će ravnatelj reći." Chiara je naslonila glavu na Nixonovo rame i lijevom rukom primila njegovu ruku koja je bila na njezinom desnom ramenu. "Ne želim se uopće uzrujavati zbog toga. Nije da me mogu ubiti ili nešto tako." pomislio je i time zatvorio ovu temu. Krenuo je poljubiti Chiaru i ona ga je u tom trenutku ugrizla za bradu. Nixon je prasnuo u smijeh i čvrsto ju zagrlio.

Chiara je ustala i rekla kako treba krenuti kući. "Čudi me to što me mama već nije nazvala." dodala je dok je oblačila svoju kožnu jaknu i izvadila ključeve od auta iz džepa. "Hoćeš da te ispratim?" ponudio se Nixon, no Chiara ga je pristojno odbila i rekla kako i sama zna izaći iz njegove zgrade. Nije da svaki dan vrijeme provodi ovdje i da joj je Nixonov stan drugo kod kuće. Poljubila je Nixona i rekla kako će mu poslati poruku kada dođe kući, a zatim pojurila prema dizalu.

Na putu do dizala, iz drugog džepa jakne izvukla je slušalice i krenula ih otpetljavati. "Kvragu, ovo ni najspretniji izviđač ne bi mogao otpetljati." rekla je na glas i odmah pomislila kako bi netko, da ju čuje, odmah pomislio kako je luda zato što priča sama sa sobom.

Kada je stigla do dizala, pritisnula je tipku za dozivanje dizala i napokon otpetljala slušalice te ih stavila u uši i pokrenula svoju omiljenu playlistu. Dizalo se zaustavilo na četvrtome katu i kada su se vrata dizala otvorila vidjela je Backa kako ju nasmiješeno gleda. Nije joj se dopao taj osmijeh, ne u ovome trenutku.

"Što ćeš ti ovdje?" pitala je drsko. Da pogled može ubijati, Back bi već zasigurno bio mrtav.

"Ja živim ovdje, zar ne? Ti to nije palo na pamet?"

"Da, ja, ovaj... Ma zaboravi." spetljala se i ušla u dizalo tek kada ga je Back napustio. Nije ga mogla podnijeti, pogotovo ne sada nakon onoga što joj je rekao u školi te što je sve izlajao ravnatelju.

"Vidimo se, Chiara." rekao je Back čudnim tonom glasa i vrata dizala su se polako zatvorila.