My handsome neighbor

28.

„Ponekad je najbolji način da cijenimo nešto kada smo bez toga neko vrijeme."

Rose's P.O.V.

„Dala si otkaz?!" Začujem ljutiti glas Elene, kolegice sa posla, čim pritisnem zelenu slušalicu. Začudo što im je trebalo tjedan dana da saznaju za moj otkaz.

„Da," mirno joj odgovorim.

„Zar nisi voljela raditi za Trail Magazin?" Upita me, „Osim ako te Tiffany nije toliko iživcirala, u što sumnjam jer imaš čelične živce." Nadoda, na što se baš i ne mogu složiti sa njom i mojim 'čeličnim' živcima.

Imam jako kratak fitilj, zapravo.

„Da, voljela sam Trail Magazin, ne, volim Trail Magazin. Ali," zaustavim se tražeći pravu riječ da dovršim započetu rečenicu. „Morala sam dati otkaz jer imam nekih stvari tu u Birminghamu i ne može mi dati više godišnjeg od toga što sam uzela pa sam dala otkaz." Objasnim joj skraćeno što sam više mogla.

„Nisi mogla uzeti neko bolovanje, ili nešto?" Upita me zbunjeno. Ne znam zašto toliko žali što sam otišla. Čak i ja ne žalim toliko što sam dala otkaz koliko ona.

„Uzela sam godišnji od tjedan dana, pa zatim i bolovanje od mjesec dana. I gospodin Trail je rekao da sam previše bila odsutna sa posla, pa sam morala izabrati ili se vratiti na posao, ili dati otkaz." Objasnim joj ponovno.

Dala sam otkaz, pa što sada? Neće svijet propasti! Dobit ću drugi posao i gotovo.

„I sada ćeš na burzu?" Upita me.

„Recimo," odgovorim joj, stavljajući šalicu od čaja u sudoper. „Prijatelj od gospodin Traila traži novinarku u jednom časopisu pa mi je ponudio posao." Premjestim mobitel na drugo uho, držeći ga između ramena i uha dok perem šalicu i stavim je da se osuši.

„I?" Prozbori, "Jesi pristala? Za koji časopis?" Počne sa bombardiranjem pitanja, iako je dosta toga ispitivala, neko sam samo zapamtila glavna dva.

„Pa poslala sam zahtjev, pa ćemo vidjeti što će biti." Započnem, „Vogue." Još uvijek nestvarno izgovaram naziv toga časopisa. Uvijek mi je bio san raditi u njemu, čak i kao klinka sam ga stalno listala.

„Sereš?!" Izbezumljeno, i nekako ushićeno kaže. Pri čemu na kratko odvojim mobitel od uha. "Takva si sretnica!" Ponovno se začuje njezin ushićeni glas. Kažem vam, ona je sretnija od mene što ću možda tamo raditi.

„Možda ću biti sretnica, a možda ne. Nikad se ne zna." Odgovorim joj. Možda uopće ne dobijem taj posao, ne želim se prerano veseliti, i onda ostati razočarana.

„Dadnem si odrezati desnu ruku ako te ne prime," izjavi, "Izvrsna si u svome poslu, i odlično pišeš. Vjeruj mi, dobit ćeš taj posao." Kaže potpuno ozbiljna, i sto posto sigurna u to.

„Ne želim baš da me urekneš, Ele." Kažem joj kroz smijeh, na što začujem blagi kikot sa njezine strane. Uvijek vedra i pozitivna, ponekad sam stvarno ljubomorna na njezin optimizam.

„Ma neću, Ros." Kaže, i mogu zamisliti kako odmahuje rukom. "Ja ti moram ići, ako me Tiffany uhvati da pričam na radnom mjestu, neće biti dobro." Nadoda, postajući ozbiljna u mili sekundi.

„Da, ne želim da završiš kao ja." Kažem, i kada se pozdravimo poklopim slušalicu, ostavljajući mobitel na kuhinjskoj površini.

„Rosey, gdje si?!" Začujem Dylanov glas, koji dopire iz hodnika. Jednog dana ću mu zabraniti da me tako zove. Zvuči kao neko Rusko ime, ni malo mi se ne sviđa.