Maleficent

Uvod

Uvod:

Nisam bila od onih što rade na sebi kako bi zakonom privlačenja postali atraktivnija meta ljudi koji bi ih možda znali voljeti,ja sam radila na sebi kako bi sebi bila najbolja verzija sebe. I to mi je bilo i više no dovoljno. Sve što sam naučila stjecati u životu bila je isključivo moja zasluga jer sam i po nekoliko puta kule uspijeha znala graditi iz nule i rušiti do temelja kada bi se pokazalo da ne bi znale doseći svoj vrhunac. Bila sam i ostala borac koji svoju sreću sam kroji i upravo sam iz tog razloga odlučila pokrenuti pomalo već izlizan posao blogerice koja ne zarađuje ništa a ulaže maksimum. Barem sam tako mislila do 07.srpnja kada je u moj život ušetalo nešto što nisam ni mogla ni znala odbiti.

Jutarnje sunce već se nadvilo na mjesto koje sam i voljela i prezirala istovremeno,vraćala sam se iz grada namrgođena te nezadovaljna poslom zbog kojeg sam ranom zorom i otišla tamo. Čak me ni par novih kvalitetnijih krpica u vrećici Zarine trgovine nije uspijelo oraspoložiti,a stvarno sam mislila da hoće. Bila sam i više no rastresena situacijom u kojoj sam se našla te sam umjesto da odem doma otišla u jedini kafić i jedinu zapravo svijetlu točku ovog umirućeg mjesta u nadi da ću u njemu pronaći oazu mira za kojom sam toliko žudila.

„Kratka sa šlagom?"-upitao me konobar i prije nego što sam uspjela sjesti.

„ I čašom vode,hvala"-odgovorila sam udobno se smjestivši u fotelju od umijetne kože koja je na svojim krajevima bila poderana.

„ Što tebe tako rano vuče iz kreveta?"-upitao je konobar radoznalo nakon nekoliko minuta kada je donio narudžbu na stol.

„Problemi sa internetom. Od sinoć se ne mogu spojiti."-odgovorila sam ljubazno.

„Pa nisi jedina... problem je globalne prirode."-dobacio je konobar.

„To mi je i ona kučka na šalteru rekla. Trljajući sol na ranu riječima koje mole za razumijevanje i strpljenje."

„A što da ti kažem mala strpljen spašen."-dobacio je glancajući stol pored mene.

„ Da ali to moje strpljenje neće smanjiti moj račun za Internet niti će u bilo kojem pogledu poboljšati Internet uslugu."-zaključila sam glasno.

„Na to lutko mi ne možemo utjecat,kako je nestao tako će se i vratiti."

„Da ali zašto,zašto baš sada kada mi je tako dobro krenulo."-zavapila sam .

„Brineš za stranicu?"-upitao je konobar nabacujući mi pogled ispod obrva.

„Kako znaš?"-upitala sam začuđeno misleći kako nitko osim mene ne zna za nju.

„Ovo mjesto broji tek 500 ljudi,od tih 500 250 je iskompleksiranih i zatucanih ljudi kojima ništa osim obrađivanja poljoprivrednih usjeva ne predstavlja veće radno zadovoljstvo...Dok onih 249 ostalih su naša takozvana zlatna mladež kojima tračanje i spletkarenje ne predstavlja veće radno zadovoljstvo. Što bi se drugim riječima reklo da ...."

„Khm... dvije kave,mineralnu i vodu sa limunom za moju umjetničku dušu"-prekinuo ga je antipatično hrapav glas još antipatičnije osobe iza mojih leđa.Na što sam ja automatski zakrenula glavu proučavajući krajičkom oka siluete iza svojih leđa. Nije mi dugo trebalo da shvatim da se iza mene nalaze dvije najveće drama kraljice ovoga mjesta koje uz svoju raskošnu titulu nose još raskošnija imena. Bili su to ni manje ni više Margo i Marc najiskompleksiranije osobe ove galaksije i moji hvala nebesima bivši prijatelji s kojima sam često završavala u sukobu.

„Samo najbolje za elitu."-dobacio je konobar tiho preokrećući očima.

„Divnog li jutra zar ne Annie?"-upitala me Margo tiho vrteći pramen svoje plave kose (ili onoga što je od nje ostalo) oko svojeg debelog prsta.

„Aha.."-dobacila sam tiše dajući joj do znanja da ne želim ulaziti u nikakve razgovore s njom,njezinim egom ili pak onom kamuflažom od Marca kojeg je na žalost svih normalnih ljudi vukla za sobom poput pudlice.

„Zar se tako odgovara nekome tko ti je nekada bio prijatelj?"-upitala je uvrijeđeno.

„Aha."-odgovorila sam jednakim tonalitetom glasa kao i prije.

„Slušaj me Annie prema meni ćeš se odnositi sa poštovanjem i tolerancijom inače ću se osobno pobrinuti da propadneš zajedno sa onom online sektom!"-režala je ljutito bez ikakvog povoda.

„PMS."-zaključila sam na glas ne plašeći se ni nje ni njezinih ispraznih riječi. Konobar joj je poslužio kavu baš u trenutku kada se ona odlučila obračunati sa mnom. Gurnuvši stol na čijem je rubu stajala kava koju je konobar namjeravao pomjeriti. Okrenula sam se briznuvši u smijeh. Jer se naime zakonom fizike sva kava sa ruba stola našla u njezinom krilu i njezinim predpostavljam novim cipelicama.

„Nesposobna rugobo pogledaj što si mi uradio. Marc daj učini nešto!!!"-počela je cviliti na što je Marc skočio trljajući joj fleku od kave još više u tkaninu.

„Tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada."-dobacila sam samouvijereno.

Margo je ustala te se dogegala do mojega stola gledajući me ravno u oči. Isfrustrirano i nervozno. Baš kao da 1001 vatra gori u svakom pa i onom najmanjem atomu njezina bića. Vatra ljutnje,ogorčenosti i srama.

„Slušaj kučko,ovo se ništa nebi dogodilo da ti nisi došla ovdije. Čuvaj me se,jer za tebe kopam jamu iz koje se nećeš izvuć. Barem ne živa."-zaprijetila je svojim debelim prstom prije nego je onako prljava i osramoćena bez da plati račun napustila kafić.

„ Zaboravila si povest pudlicu sa sobom!"-dobacila sam za njom te sam pogledala u Marca koji je bez imalo srama izu svih mogućih kuteva slikao stražnjicu konobara koji je glancao pod. Margo se još rastresenija vratila po njega ne odgovarajući mi ništa.

„Marc dođi!"-naredila mu je strogo.

„Ali ljubssss..."-zacvilio je Marc pokazujući na stražnjicu konobara koji se bojom lica stopio sa bojom tamno crvenog interijera.

„Dođi tu. Sad i odmah."-nije odustajala. Marc se snuždeno pokupio te je „neprimjetno" podragao stražnjicu konobara koji je od šoka i uplašenosti drmnuo glavom od stol. Njih dvoje su poput maskota na kraju utakmice napustili teren odnosno kafić a ja sam se snuždila nad jadnim konobarom te sam mu odlučila pomoći.

„ On je podragao moje dupe. Si ti to vidjela?!"-vikao je histerično držeći se za glavu.

„ I ne samo to on je također fotografirao tvoje dupe."-dobacila sam brišući nered sa stola.

„Prokleta pederčina!"-rekao je strovalivši se na stolicu.

„Ajde daj,Marc je poput pudlice. Pas sa pedigreom no bezopasan. Skroz bezopasan."-tješila sam ga skrivajući smijeh dok je konobarovo lice mjenjalo boje.

„Imaš muda."- rekao je on ispijajući mineralnu sa stola.

„Koja će me odvesti u jamu koju oni kopaju."-rekla sam tiho.

„Neće..."-rekao je on nakon što sam mu dala novce za svoj račun.

„Molim?"-upitala sam začuđeno.

„Neće. Oni se zapravo tebe boje. Što misliš zašto toliko laju kada te vide?"

„ Zato što me ne poznaju."-odgovorila sam namignuvši mu te sam pokupila stvari s namjerom da odem.

„ Kod objašnjavanja ovih 500 ljudi ovdije... Za 449 sam rekao kako su ili izopačeni poljoprivrednici ili iskompleksirani spletkaroši.... Jednu osobu nisam spomenuo..."-zaustavio me na odlasku konobar.

„A što je s tom jednom?"-upitala sam ga okrenuvši se prema njemu.

„Ta jedna živi život punim plućima."-dobacio je osmjehnuvši se.

„Blago njoj."-nasmijala sam se od srca.

„Blago tebi...Jer upravo ćeš kao takva živjeti svoj san."- nasmješio se te smo si mahnuli bez pozdrava. Ja sam se uputila kući bolje raspoložena a on...on se vjerovatno vratio u zonu komfora iza šanka daleko od uskih prolaza,natrpanih stolova i pobrkanih likova koji jedva čekaju da osjete mekoću njegove stražnjice pod svojim rukama.

Dragi moji čitajte,kometirajte,djelite ako želite. Svaka vaša podrška mi mnogo znači. Vaša Annie