Zauvijek ✔️

Dan Jedanaesti - Ponedjeljak

Tek sad sam došla kući. Nakon što smo proveli divan dan, prespavala sam kod njega, u zagrljaju, s njegovim poljupcima. Priznala sam sebi da sam zaljubljena. Njemu nisam, ali moja djela govore umjesto mojih riječi. Ne moramo ništa govoriti, jer jedan naš pogled, govori sve.

Nakon što je Marko ušao u moj život, promijenila sam se. Više mislim o sretnim stvarima, poželim promijeniti nešto.

I baš zato trenutno promatram prostor udaljen od mog stana stotinu metara. Prostor namijenjen za restoran. Konačno sam odlučila novac koji su mi ostavili roditelji u nešto pretvoriti. Zbog njih, jer oni bi voljeli to.

Uzbuđenje koje trenutno osjećam je nevjerojatno. Uzbuđenje jer sam od prve našla lokaciju koja mi se sviđa, dok je prostor savršene veličine i ne treba puno uređivanja. Svidjelo mi se i zato ga kupujem. Ostavljam svoje podatke da mi se mogu javiti kad pripreme ugovore.

Izlazim van i još jednom pogledam prostor izvana. Već sam odlučila kako će se zvati. Ime posvećeno mojim roditeljima. Bijela ruža. Smatram glupim nazivati ga imenima ili prezimenom. Značenje imena znam ja, i to je sasvim dovoljno.

Okrećem se i odlazim do Maje na kavu. Nisam je vidjela od subotnje noći. Nakon što sam otišla kod Marka, jedini sam jučer svratila po odjeću i otišla opet kod Marka. Maje nije bilo.

- Heej. - pozdravljam je dok sjedam za šank.

- Pa zdravo neznanko. Mislila sam da te neću vidjeti do petka. - nasmijem joj se.

- Zašto si to pomislila? - upitam je.

- S obzirom na to da je Marko u pitanju, nisam mislila da će te tako brzo pustiti. -

- Morao je ići raditi. - govorim i namigujem joj. -

- Kupila sam restoran! - govorim joj ko' iz topa.

- Ti si što?? - govori iznenađeno.

- Zapravo kupila sam prostor u kojem planiram napraviti restoran. - Maja stavlja veliku kavu s mlijekom ispred mene i promatra zbunjeno.

- I dalje mi nije jasno. - naslonjenih ruku na šank čeka odgovor.

- Odlučila sam otvoriti restoran, nešto napraviti. Uložiti. -

- Marko je stvarno utjecao na tebe. Pozitivno naravno. -

- Istina. - stvarno je. Počela sam i razmišljati pozitivnije, vjerovati u sretan kraj.

...

Nakon posla u osam navečer Marko me je nazvao i javio mi da stiže po mene. Nakon što sam se na brzinu obukla izletjela sam iz stana i on me je već čekao na motoru.

- Zdravo malena. - izgovorio je kad je podigao glavu i vidio me. Bacila sam mu se oko vrata i zagrlila ga. On mi se smiješi, a zatim spušta usne na moje, slatko, milujući me rukom po struku i donjem dijelu leđa. Dok mu je druga ruka čvrsto smještena na mom vratu. Kad me poljubi svijet postane ljepše mjesto za mene. Nema loših stvari, sve se čini dobro, barem na taj tren.

Sjedamo na motor i odlazimo do njega. Nakon što uđemo i zatvorimo vrata, već je na meni. Diže me i istog treba noge stavljam oko njegovog struja i započinjemo poljubac.

On me drži za struk i nosi u svoju sobu. Nježno me polaže na krevet i počinje me skidati. Spušta svoje usne na moje dok skida grudnjak i gaćice.

Ubrzo smo oboje goli, ljubimo se polagano, a zatim brže, pa opet lagano. Ne žurimo se, uživamo jedno u drugome. I zatim klizne u mene. Taj divan osjećaj koji prođe mojim tijelom i on, je sve što mi treba.

A taj osjećaj neću otkriti, taj osjećaj je moja slatka tajna. Moja najbolja tajna. Osjećaj koji sam doživjela samo s njim. Samo s njim, samo on...