Ukradeni Prvi Poljubac

»Braniš njega, a ne mene?

Kellan P.O.V

Zastao sam na tren zureći u prekrasne zelene oči. To je ona! Vrištao je glasić u meni. To je jebeno ona!

Vidio sam kako dva zelena kružića ispitivački kruže mojim licem. Kao da ni sama ne može da povjeruje da baš ja stojim ispred nje.

Prešao sam pogledom niz nju. Crna haljina koja je na grudima bila pripijena, a od struka se širila dodirivala je vršca njezinih koljena. Njezina plava kosa nježno je padala niz njezina ramena, dok je pokoji pramen pravio kao neku vrstu aureole oko njezina lica.

Odjednom iz proučavanja me je trznuo Coleov glas. "Konačno si se sjetio da dođeš."

Oči su mi se suzile. Pogled sam vratio na njega."Nisam se sam sjetio. Mama mi je stalno govorila. Morao sam se pojaviti."

Njegovi obrazi su planuli. "Pa ako ne želiš da budeš ovdje nitko te ne tjera, Kellane."

"Dečki" , mama se ubacila. Poprijeko je pogledala u Colea. "Kellan je ovdje uvijek dobrodošao. I lakše malo sa riječima. "

Coleove usne su se skupile u tanku crtu. "Šta god."

"Cole", začuo sam tihi glasić od kojeg su me proželi trnci. Pogledao sam je. Razgoracenih očiju je gledala u Colea. "On je gost. Budi pristojan", riječi je oblikovala usnama.

Krišom sam se nasmiješio. Ona stvarno misli da ću se ja uvrijediti zbog nečega onakvog? Pa tako je bilo čitav moj život. Ovo me sigurno nije začudilo.

Zaobišao sam ih, sjedajući za sto.

"Onda, što se ima za jesti?"

Majka je prešla za drugi kraj stola, pružajuci mi korpu sa hljebom. Uzeo sam jednu krišku,  a zatim je zagrizao.

"Zar ne misliš da je nepristojno da jedeš dok svi nismo sjeli za stol?" Cole je ponovo nastavio sa svojim prodikama.

Shvatio sam kako mi se šaka ispod stola steže u pesnicu. "A izgleda li tebi kao da mene jebeno briga da li si ti sjeo za stol ili ne?"

Pod ispod mene je zaškripao. Nedugo zatim osjetio sam dva dlana kako se spuštaju na moja ramena od čega sam odskočio.  Okrenuo sam se prema njemu, sjekući  ga pogledom. "Što hoćeš već jednom? Ovdje sam došao zbog majke, a ne tebe!"

"Ovo je i moja kuća!" povikao je. "Ne možeš se tako ponašati."

"Pa ako se jebeno dobro sjećam ovo je nekada bila i moja kuća!"

"Dobro si rekao, bila. Bila znači nekad davno. Više ne. Sam si tako želio!"

"Nisam to želio!" odgurnuo sam stolicu te prstima scepao njegovu uglađenu košulju. Pribio sam ga uza zid na što je njegovo lice planulo. Glasni uzlip iza leđa me je povratio iz neke vrste transa. Vratio sam pogled na Coleov. "Želio sam ostati ovdje i sam to dobro znaš", procijedio sam kroz zube.

"Znam samo da si otišao", Cole se izazivački nakezio.

Ne. Ovo je ono što on i želi.  Da me izbaci iz takta i da bude kao uvijek. Jebeni Kellan je ponovo počeo prvi i ponovo je kriv za sve.  Popustio sam stisak oko njegovog vrata i odmaknuo se za korak. "Ne provociraj me. Inače ćeš imati problema sa licem."

Cole je prasnuo u smijeh, a zatim napravio jedan korak prema meni. "Zar se nisi osjećao sve ovo vrijeme kao neko siroče?  Ja bih da sam na tvom mjestu."

I to je bilo to. Jednom šakom sam obuhvatio njegov vrat dok sam drugu usmjerio u njegovo lice. Osjetio sam kako pod mojim prstima njegov nos puca, dok je iz njegove sljepoočnice šiknula krv.

Zateturao sam se unazad, gledajući u njegovo mlohavo tijelo koje je skliznulo niz zid. Dvije ruke su me pogurale prema ulaznim vratima. Okrenuo sam se prema rukama,  gledajući u izborano lice moje majke. "Moraš li uvijek praviti probleme?!" povikala je. "Samo sam jednom željela da budemo kao prava porodica!"

Shvatio sam kako mi se oči pune suzama iako to nisam želio. "Mama, on je sve počeo..."

"Ne. Ti si za sve kriv, Kellane. Uvijek sam tražila neko opravdanje za tebe, ali izgleda da ne možemo naći opravdanje kada ono ne postoji. Ti si jednostavno loš sin i loš brat. To je sve."

"Mama...", dah mi je zastao od njezinih riječi. Da li sam stvarno ovako loš kao što ona i misli?

"Završili smo Kellane. Tamo su ti vrata", pokazala je prema ulaznim vratima, a zatim mi okrenula leđa odlazeći u dnevnu sobu.

Daisey P.O.V

Ulazna vrata su se zalupila uz tresak, a zatim je gospođa Wesley ušetala u dnevnu sobu. Kleknula je pored Coleovih koljena, gladeći ga po glavi. "Da li te boli sine?"

Cole je klimnuo glavom, na što mi se utroba zgrcila. Mora li biti ovakva curica?

Gospođa Wesley je uzdahnula, a zatim ustala. "Idem do kuhinje. Donijeti ću ti led i odmah će ti biti bolje, u redu?"

Cole je klimnuo glavom, a zatim uzdahnuo. "Sada ti je jasno da se Kellan nije promjenio, zar ne?"

Njezine usne su zadrhtale, a ramena su klonula. Klimnula je glavom, a zatim izašla iz sobe.

Istog trenutka sam skočila sa fotelje, streljajući ga pogledom. "Što ti misliš da radiš? "

"Što radim?" Coleov glas je poskočio.

"Kellan se bio smirio, a zatim si mu ti nešto rekao. Tada te je tek udario!" Uperila sam prst u njega.

Njegovo lice se zajapurilo. "Da li ti to njega braniš,  a ne mene?!"

"Ne Cole. Ja ne branim nikoga! Govorim samo onako kako jeste. A za ono što se dogodilo nije kriv samo Kellan."

"Daisey..."

Uzdahnula sam, a zatim uzela svoju torbu koja je bila na ćošku komode. Protresla sam licem, prstima prolazeći kroz kosu. "Sada idem odavde, a ti...odluči šta ćeš reći svojoj majci."

....

Na telefonu sam otipkala dobro poznati broj, a zatim ga prislonila uz lice. Nakon nekoliko zvonjenja, poznati glas je došao do mene. "Hej Daisey".

"Hej Milly. Da li si kući? Prolazim tu blizu, pa sam mislila da svratim ako si kući?"

"Da. Naravno gdje bih drugo bila."

Nasmiješila sam se. "Dobro.  Gore sam za dvije minute."

"Čekam te", Milly je zacvrkutala u telefon. Prekinula sam poziv, vraćajući telefon u torbicu. Otvorila sam vrata zgrade, a svijetlo iz hodnika je bljesnulo prema meni.

Pogledom sam prešla preko natpisa da Lift ne radi te krenula uz stepenice. Milly je bila na trećem spratu te makar puno neću morati hodati.

A zatim, sve oko mene je najednom postalo mračno. Uzlipnula sam, a zatim nervozno počela razgledati oko sebe iako ništa nisam mogla vidjeti.  Pod prstima sam napipala prekidač na zidu, ali ništa. Jedino opravdanje je bilo to da je struje nestalo. Stvarno si peh Daisey. Stvarno jesi!

Okrenula sam se, odlučivši da nema još puno do Millynog stana kada sam ugledala nepoznatu siluetu muškarca ispred sebe.

Krv u meni je uzavrela kao luda, dok sam u glavi prebirala mogućnosti koliko me ovaj čovjek može povrijediti.

Zatim sam vrisnula.