Gustav Aschenbach, ili von Aschenbach, kako se službeno zvao otkako je navršio pedesetu, jednog se proljetnog popodneva godine 19.., koja je našem kontinentu mjesece i mjesece opasno prijetila, otputio iz svoga stana u Prinzregentenstrasse u Miinchenu sam na dulju šetnju. Razdražen teškim i osjetljivim poslom prije podne koji je upravo sad iziskivao najveću pozornost, oprez, pronicavost i preciznu volju, pisac nije mogao ni poslije objeda obuzdati u svojoj nutrini treperenje stvaralačkog zanosa, onaj "motus animi continuus", u čemu i jest, prema Ciceronu, bit govorništva, pa se nije mogao uteći snu koji bi ga okrijepio, akoji mu je, otkako ga je snaga sve brže napuštala, bio potreban bar jedanput dnevno. Stoga je uskoro nakon čaja otišao od kuće nadajući se da će ga zrak i gibanje okrijepiti i donijeti mu plodonosnu večer. Bijaše početak svibnja i, nakon hladnih i vlažnih tjedana, započele su preuranjene ljetne vrućine. U Engleskom perivoju, iako je tek bio ozelenio nježnim lišćem, bijaše sparno kao u kolovozu, a u blizini grada sve je vrvjelo od vozila i šetača. Kod Aumeistera, kamo su ga bile dovele sve tiše i tiše staze, Aschenbach je neko vrijeme promatrao metež u vrtu te omiljene gostionice, pred kojom je stajalo nekoliko fijakera i ekipaža, a onda se zaputio, o zalasku sunca, izvan perivoja, otvorenim poljem, kući, jer je bio umoran a nad Föhringom spremala se kanda oluja, te je odlučio pokraj Sjevernog groblja pričekati tramvaj koji će gaodvesti ravno kući. Slučajno na stajalištu i oko njega nije bilo ni žive duše. Nije bilo vozila ni na popločenoj Ungererovoj ulici, po kojoj su se prema Schwabingu protezale tračnice ljeskajući se na osami, ni na cesti koja vodi u Föhring; pa ni iza ograda klesarskih radionica, gdje je na prodaju bilo križeva, nadgrobnih ploča i spomenika, kao da je tu neko drugo, nenastanjeno groblje, nije se ništa micalo, a mrtvačnica građena u bizantskom stilu preko putanijemo je stajala pri odsjaju dana na izmaku. Na pročelju ukrašenom grčkim križevima i hijeratskim motivima u svijetlim bojama bijahu simetrično poredani natpisi zlatnim slovima, birane izreke o zagrobnom životu, primjerice: "Oni odlaze u stan Božji", ili: "Vječna svjetlost svijetlila im!" Čekajući tramvaj Aschenbach se nekoliko minuta ozbiljno zabavljao odgonetavajući te formule i zadubljujući se u tu prozirnu mistiku kadli se prene iz sanjarija ugledavši na trijemu, iznad dvije apokaliptične zvijeri što čuvaju stube, čovjekakoji mu svojom pomalo neobičnom pojavom usmjeri misli na posve drugu stranu.Nije bilo jasno je li izašao iz kapelice na brončana vrata ili je neopazice došao izvana i popeo se uza stube. Ne udubljujući se posebno u to pitanje, Aschenbach je ipak bio skloniji prvoj pretpostavci. Srednje visine, mršav, bez brade i napadno prćastog nosa, čovjek je bio riđokos i imao tipičnu mliječnu i pjegavu put. Očito nije bio bavarskog podrijetla: u najmanju ruku, likov šešir koji mu je pokrivao glavu, širok i ravna oboda, pridavao mu je izgled tuđinca iz daleka svijeta. Doduše, nosio je tipičnu bavarsku naprtnjaču na leđima, i bio u žućkastu suknenu odijelu s pojasom, preko lijeve ruke podbočene o slabinu prebacio je sivu kišnu kabanicu, a u desnoj držao štap sa željeznim šiljkom kojim se ukoso odupro o pod, naslonivši se kukom na nj i prekriživši noge. Uzdignuvši glavu tako da mu je iz široke sportske košulje virio mršav vrat na kojem se isticala krupna i gola Adamova jabučica, gledao je bezbojnim očima riđih trepavica, između kojih su se okomito pružale dvije energične bore koje su čudno odudarale od kratkog, prćastog nosa, oštro motreći nešto u daljini. Takav je - a možda je tom dojmu pridonosilo i to što je stajao na povišenu mjestu što ga je povisivalo - svojim držanjem odavao nešto gospodski nadmoćno, snažno, pa čak i divlje; jer, bilo da je, onako zasjenjen, krivio lice spram sunca na zalasku, bilo da mu je to bila trajna fizionomijska nepravilnost,reklo bi se da su mu usne prekratke i potpuno povučene sa zubi, tako da su mu se zubi, ogoljeni do samih desni, jasno ocrtavali, bijeli i dugački.
Bit će da se Aschenbach svojim napol rastresenim, napol radoznalim promatranjem tuđinca ogriješio o pristojnost, jer je iznenada opazio da mu onaj uzvraća pogledom, i to tako ratoborno, gledajući ga pravo u oči, s toliko očitom namjerom da stvar dotjera do krajnosti i prisili znatiželjnika na povlačenje, da se Aschenbach, neugodno dirnut, okrene na drugu stranu i pođe uz ogradu te usput odluči da više neće pogledati tog čovjeka. U sljedećem ga je trenutku i zaboravio. Ipak, možda je neka lutalačka crta u vanjštini tog stranca djelovala na njegovu maštu, ili je možda posrijedi bio kakav tjelesni ili duševni utjecaj; tek, iznenada je osjetio neko čudno širenje nutrine, neki nemir koji nešto traži i luta, neku mladenački žarku žudnju za daljinama, osjećaj toliko živ, toliko svjež ili toliko davno zaboravljen i zapretan da je stao kao ukopan, s rukama na leđima i pogleda uprta u zemlju, ne bi li ispitao bit i svrhu tog osjećanja.
YOU ARE READING
Thomas Mann: Smrt u Veneciji
ClassicsRoman koji pripada najranijem Manovom stvaralaštvu. Ovaj kontroverzni roman bavi se problemom ljepote i ljubavi njome prouzrokovane. Igrama sila strasti i opijenosti lijepim prepušta se i glavni junak romana Smrt u Veneciji, Gustav fon Ašenbah.