Thomas Mann: Smrt u Veneciji

Drugo poglavlje

Pisac jasne i snažne prozne epopeje o životu Fridrika Velikog, strpljivi umjetnik koji je dugim marom utkao mnogobrojne ljudske sudbine i likove u potku romana okupivši ih u sjeni jedne ideje pod naslovom Maja, tvorac one jedre pripovijetke naslovljene Bijednikkoja je zadužila cijelu jednu mladu generaciju ukazujući joj na mogućnost da stekne moralnu odlučnost i s onu stranu najdublje spoznaje, autor, najposlije (ovim su ukratko naznačena djela njegove zrelosti), strastvene rasprave Duh i umjetnost koja je svojom sređivačkomsnagom i autentičnom rječitošću navela ozbiljne kritičare da je stave uz bok Schillerovoj raspravi O naivnom i sentimentalnom pjesništvu: Gustav Aschenbach rođen je u L., okružnom gradu pokrajine Šleske, kao sin višeg sudskog službenika. Preci mu bijahu časnici, suci, upravni dužnosnici, ljudi koji su provodili discipliniran, pristojan i štur život u kraljevskoj i državnoj službi. Dublja duhovnost utjelovila se bila jednom među njima u osobi jednog propovjednika; nešto življa, čulnija krv došla je u obitelj u prethodnom naraštaju s pjesnikovom majkom, kćerkom češkog kapelnika. Od nje je naslijedio značajke strane rase. Iz braka službene i trijezne savjesnosti s mračnijim, vatrenijim porivima ponikao je umjetnik, umjetnik o kojem je riječ.Kako je svim svojim bićem bio predodređen za slavu, pokazao je, ako ne baš preranu zrelost, a ono bar, zahvaljujući odlučnosti i reskosti svoga načina govora, da je rano stekao zrelost i vještinu u javnim nastupima. Pročuo se tako reći još u gimnaziji. Nakon deset godina naučio je obavljati za svojim pisaćim stolom društvene i administrativne dužnosti koje mu je nametnula znamenitost; naučio je pisati pisma koja, ma koliko bila kratka (jer mnogo se traži od čovjeka koji je zadobio uspjeh i povjerenje), moraju uvijek biti dobrostiva i značajna. Sa četrdeset godina, morao je, onako umoran od napora i promjenljive sreće samog rada, odgovarati na poštu koja je nosila marke iz svih krajeva svijeta Božjeg. Njegov talent, podjednako dalek od svake banalnosti i od svake ekscentričnosti, bio je kao stvoren da zadobije u isti mah povjerenje šireg općinstva i divljenje i bodrenje sladokusaca. Stoga su već od mladih dana očekivali od njega dostignuća -i to izvanredna dostignuća - pa nikad nije ni upoznao dokolicu, nijeznao što je bezbrižan mladenački nehaj. Kad se jednom, u svojoj trideset petoj godini, razbolio u Beču, jedan je dobar promatrač napomenuo o njemu u društvu: "Aschenbach je, znate, oduvijek samo ovako živio" - i tu je čvrsto stisnuo lijevu šaku - "a nikad ovako" - pa je nehajno spustio otvorenu šaku s priručja stolice. I to je bilo točno; hrabrost Aschenbachova morala bila je u tome što njegova narav nipošto nije bila robusna, nije bila od rođenja takva nego je neprestano bila upregnuta u naporan rad.Liječnička skrb isključila je dječaka iz škole i nagnala ga da se školuje kod kuće. Odrastao je osamljen, bez drugova, i zarana je morao spoznati kako pripada soju u kojem talent nije nikakva rijetkost, ali je rijetkost tjelesna podloga koja je talentu potrebna da se razvije - soju koji rano daje svoja najbolja ostvarenja i koji malokad očuva svoje umijeće do u pozne godine. Ali njemu je najdraža riječ bila "izdržati"-  u svom je romanu o Fridriku vidio samo apoteozu te zapovjedne riječi koja mu se činila da sadrži sve vrline djelatnog trpljenja. Isto je tako žarko želio ostarjeti jer je oduvijek držao da je doista velik, sveobuhvatan, da je doista vrijedan samo onaj umjetnički opus kojem je suđeno da na svim stupnjevima ljudske egzistencije bude karakteristično plodan.Kako je dakle na nježnim plećima morao nositi zadaće koje mu je uprtio talent, i kako je želio daleko stići, bila mu je nadasve potrebna disciplina - a disciplina mu je, srećom, bila urođena baština s očeve strane. Sa četrdeset, sa pedeset godina, dakle u dobi kad drugi već rasipaju svoje darove, snatre i odgađaju ostvarenje velikih planova, on je dan rano započinjao mlazovima hladne vode po prsima i leđima, da bi, sa dvije visoke voštanice u srebrnim svijećnjacima ponad rukopisa, u dva - tri revna i savjesna jutarnja sata, žrtvovao umjetnosti svu snagu koju je bio prikupio u snu. Moglo mu se oprostiti, štoviše, bila je to zapravo prava pobjeda njegova morala što su neupućeni ljudi svijet u Maji, ili epske mase među kojima je tekao Fridrikov junački život, smatrali proizvodom koncentrirane snage i duga daha, a zapravo se njihova veličina sastojala od niza nebrojenih pojedinačnih nadahnuća, i sve je to bilo, u cjelini i u najmanjoj pojedinosti, tako vrsno štivo samo zato što je njihov tvorac godinama podnosio napetost tih djela s onom ustrajnošću i žilavošću s kojima je osvojena njegova rodna pokrajina Šleska, i zato što je na njihovo stvaranje utrošio sve svoje najbolje i najvrednije sate.Da bi neka značajna duhovna tvorevina umah izvršila širok i dubok utjecaj, mora postojati stanovito tajno srodstvo, pa i suglasnost, između osobne sudbine njezina autora i opće sudbine njegovih suvremenika. Ljudi ne znaju zašto slave neko umjetničko djelo. Daleko od toga da budu pravi znalci, oni vjeruju da su otkrili stotinu odlika da bi opravdali svoje divljenje, ali je pravi razlog njihovu odobravanju nešto nedokučivo, puka simpatijaj. Aschenbach je jednom, na prilično nezapaženu mjestu, izravno ustvrdio da je gotovo sve veliko što postoji nastalo nečemu usprkos, usprkos žalosti i patnji, siromaštvu, napuštenosti, tjelesnoj slabosti, poroku, strasti i tisući drugih zapreka.Ali to je bilo nešto više od obične napomene, bilo je to iskustvo, bila je to formula njegova života i slave, ključ njegova djela. Pa zar je onda čudo što je to bio i moralni značaj, vanjska gesta njegovih najkarakterističnijih likova?