Thomas Mann: Smrt u Veneciji

Peto poglavlje

Četvrtog tjedna svoga boravka na Lidu, Gustav von Aschenbach zapazio je neke neugodne stvari u vanjskom svijetu oko sebe. Prvo mu se učinilo da posjećenost hotela, iako je ljeto bilo tek na pragu, prije opada nego što raste, a napose mu se učinilo da njemački jezik oko njega presahnjuje i gubi se tako da je u blagovaonici i na plaži naposljetku mogao čuti samo strane glasove. Zatim je jednog dana kod brijača, kojeg je sve češće posjećivao, u razgovoru ulovio riječ koja ga je zapanjila. Čovjek je spomenuo neku njemačku obitelj koja je netom bila otputovala, a onda je dodao, onako usput i dodvorljivo:- Ali vi ostajete, gospodine; vi se ne bojite boleštine. -Aschenbach ga pogleda i ponovi: -Boleštine? - Brbljavac ušuti gradeći se da je zaokupljen poslom i da je prečuo pitanje. A kad gost oštrije ponovi upit, reče da ništa ne zna, nastojeći smetenom rječitošću skrenuti razgovor na drugu stranu.Bijaše to oko podne. Po podne se Aschenbach, usred najveće žege i kad nije puhao vjetar, odvezao u Veneciju. Progonila ga je sumanuta želja da prati u stopu mlade Poljake koje je spazio kako odlaze s odgojiteljicom do pristaništa vaporeta. Svog idola nije zatekao na San Marcu. Ali dok je pio čaj sjedeći za željeznim okruglim stolićem na trgu, iznenada osjeti u zraku neobičan vonj i pomisli da ga osjeća već danima, iako ga nije bio potpuno svjestan - slatkast, ljekarnički vonj koji podsjeća na bijedu, rane i sumnjivu čistoću. Ispitivao ga je i zamišljeno prepoznavao. Popio je čaj i otišao s trga stranom suprotnom bazilici. U uskim uličicama vonj se pojačao. Uglovi su kuća bili oblijepljeni tiskanim obavijestima kojima su gradski oci dobrohotno upozoravali pučanstvo na stanovita oboljenja probavnog trakta koja se javljaju pri ovakvu vremenu, savjetujući im da se klone kamenica, školjaka i kanalske vode. Bilo je jasno da nastoje uljepšati stvar. Ljudi su u skupinama stajali šutke na mostovima i trgovima, a stranac je stajao među njima premišljajući i tragajući za istinom.Jednog trgovca, koji je stajao naslonjen na nadsvođena vrata svoga dućana među koraljnim ogrlicama i nakitom od imitacije ametista, zamoli da mu objasni otkud taj fatalni vonj. Čovjek ga odmjeri teškim pogledom i žustro se prene. -To vam je samo mjera opreza, gospodine! -odgovori mu gestikulirajući. - Policijska odredba koju treba pozdraviti. Ovo nas vrijeme sve pritišće,širokoje štetan za zdravlje.Ukratko, razumijete... možda i malo pretjeran oprez... -Aschenbach mu zahvali i ode dalje. Čak je i na vaporetu kojim se vraćao na Lido osjećao vonj baktericida.Vrativši se u hotel, odmah se zaputi do stola s novinama i uze ih razgledati. U stranim novinama nija našao ništa. Njemačke su spominjale glasine, navodile različite cifre, prenosile službene demantije i izražavale sumnju u njihovu istinitost. To je objašnjavalo odlazak njemačkih i austrijskih turista. Pripadnici drugih nacija nisu očito ništa znali ni slutili, pa se još nisu ni uznemirili. "O tome se šuti!" pomisli Achenbach uznemireno bacajući novine na stol. "To se prešućuje!" Ali istodobno mu se srce ispuni zadovoljstvom zbog pustolovine u koju upada vanjski svijet: Jer strasti nije, kao ni zločinu, po ćudi pouzdan red i dobrobit svakidašnjice, i dobro joj je došlo svako slabljenje građanske strukture, svaka pomutnja i nedaća u svijetu, jer se nekako nada da će iz toga izbiti neku korist za sebe. Stoga je i Aschenbach osjetio mračno zadovoljstvo zbog onoga što se, službeno zabašurivano, zbiva u venecijanskim nečistim uličicama -ta zla tajna ovoga grada što se poklapa s njegovom vlastitom tajnom, koju i on nastoji pošto-poto prikriti. Jer zaljubljenika nije ništa toliko brinulo koliko mogućnost da Tadzio otputuje, pa se pomalo i zgrozio spoznavši da više ne bi mogao živjeti kad bi se to dogodilo.U posljednje vrijeme nije se više zadovoljavao time da ljepotana viđa i bude u njegovoj blizini samo zahvaljujući dnevnom programu i pukoj sreći; progonio ga je i vrebao. Nedjeljom, recimo, Poljaci nisu nikad dolazili na plažu; dosjetio se da odlaze na misu u San Marco, pa je pohitao onamo. Pošto je s užarenog trga stupio u zlaćani polumrak svetišta, zatekao je onoga koji mu je nedostajao kako sjedisagnut nad klecalom pri službi Božjoj. Zatim je Aschenbach stajao u pozadini, na popucanom podu od mozaika, među vjernicima što su klečali, mrmljali i križali se, a raskošna sabijena divota istočnjačkog hrama počivala mu je na osjetilima. Sprijeda je amo-tamo hodao, bogoslužio i pjevao teško okićeni svećenik, tamjan je kuljao i obavijao nemoćne plamičke na oltaru, te se činilo da se s teškim i slatkim žrtveničkim mirisom polako miješa jedan drugi miris: vonj oboljelog grada. Ali kroz dim i treperenje svijeća opazi Aschenbach kako je ljepotan tamo sprijeda okrenuo glavu, potražio pogledom njega i spazio ga.Kad je zatim mnoštvo nagrnulo van kroz otvorena vrata na blistavi trg što je vrvio od golubova, sklonio se opčinjeni zaljubljenik u predvorje, sakrio se i vrebao. Gledao je Poljake kako izlaze iz crkve, kako se djeca na ceremonijalan način opraštaju s majkom i kako ova odlazi u hotel skrećući nalijevoPiazzettom.Opazio je zatim kako ljepotan i njegove sestre nalik na koludrice s guvernantom odlaze nadesnokroz vrata tornja sa satom, put Mercerije. Pošto ih je pustio da malo odmaknu, pošao je za njima i potajno ih slijedio u njihovoj šetnji kroz Veneciju. Morao je zastati čim bi se oni gdjegod zaustavili, morao se sklanjati u prčvarnice i dvorišta da ih propusti kad bi se vraćali; gubio ih je i tražio sav zažaren, i umoran, po mostovima i prljavim slijepim ulicama. Pretrpio je trenutke grdne neugodnosti kad ih je iznenada ugledao kako mu dolaze u susret u uskom prolazu gdje im nije mogao izmaknuti. Ipak se ne bi moglo reći da je patio. Glava i srce bijahu mu opijeni, a koraci mu slušali naloge zloduha koji uživa u tome da ljudima gazi razum i dostojanstvo.Potom su se Tadzio i njegovi negdje ukrcali u gondolu. Aschenbach je, dok su se oni ukrcavali, stajao iza nekog zaklona ili fontane, a onda je i sam sjeo u gondolu. Govorio je brzorečicom i prigušenim glasom gondolijeru, kojem je obećao masnu napojnicu, samo neka prati nenapadno, sa stanovite udaljenosti, onu gondolu što upravo zaokreće za ugao. Naježio se kad ga je taj, s lupeškom susretljivošću svodnika, uzeo uvjeravati da će ga uslužiti, da će ga savjesno uslužiti.I tako je on klizio i njihao se zavaljen na meke, crne jastuke za onom drugom crnom, kljunastom barkom, za koju je bio vezan strašću. Pokatkad bi mu iščezla iz očiju: tad bi ga obuzeli jad i nemir. Ali njegov veslač kao da je bio vičan takvim zadacima, uvijek bi ga lukavim manevrima, skretanjem u poprečne kanale i skraćivanjem puta ponovo dovodio do željenog cilja. Zrak je bio ustajao i smrdljiv,sunce je snažno peklo kroz izmaglicu što je nebo bojilo bojom škriljevca. Voda je klokotala udarajući o drvo i kamen. Na gondolijerov povik, napol opomenu napol pozdrav, odazvao bi se iz daljine, iz tišine labirinta, drugi gondolijer, prema nekom čudnom običaju. Iz malih vrtova nad glavom, na trošnim zidovima, visili su grozdovi cvijeća, bijeli i purpurni, mirišući na bademe. U mutnoj vodi zrcalili su se maurski prozori. Mramorne stube jedne crkve spuštale su se do vode; na njima je sjedio prosjak upozoravajući na svoju bijedu i pružajući šešir, te iskolačujući oči kao da je slijep; neki staretinar pozivao je ispred svoga bijednog dućana dodvorljivim kretnjama prolaznike neka uđu ne bi li ih prevario. To je sve bila Venecija, umiljata i sumnjiva ljepotica - ovaj grad, napol bajka napol klopka za turiste, u čijem je gnjilom zraku nekoć raskošno bujala umjetnost, i koja je glazbenike nadahnjivala na tonove što se njišu i zavodnički uspavljuju čovjeka. Zanesen svojom pustolovinom, putniku se činilo da mu oči upijaju svu tu raskoš i da mu takve melodije snube uši; prisjetio se i da je grad bolestan a da to iz koristoljublja taji, pa je još mahnitije gledao za onom gondolom kako lebdi pred njim.Taj smućeni čovjek nije ništa drugo znao ni želio nego da neprestano progoni objekt koji ga je zatravio, da snatri o njemu kad je odsutan, i da, onako kako to čine ljubavnici, šapuće nježne riječi i samoj njegovoj sjeni. Samoća, tuđina i radost pozne i duboke opijenosti hrabrile su ga i nagovarale da dopusti sebi, bez stida i rumenila na obrazima, i ono najzačudnije, pa se tako slučilo da je, kad se kasno navečer vratio iz Venecije, zastao na prvom katu hotela ispred vrata ljepotanove sobe i, potpuno opijen, prislonio čelo na dovratak te se dugo nije mogao odvojiti od njega izvrgavajući se opasnosti da ga zateknu i ulove u tom suludom položaju.Ipak je bilo trenutaka kad bi se prenuo i malne osvijestio. Kud sam ja ovo zabrazdio! mislio je tada presenećeno. Kud sam ja ovo zabrazdio! Kao i svaki čovjek koga prirodne zasluge navode na aristokratsko zanimanje za svoje porijeklo, bio je navikao, kad god bi u životu nešto uradio ili postigao neki uspjeh, prisjetiti se života svojih predaka i u duhu se uvjeriti da mu oni odobravaju, da su zadovoljni, da mu iskazuju dužno poštovanje. Pa i sad ih se ovdje prisjetio, upleten u nešto tako zazorno, obuzet tako egzotičnim i izopačenim osjećajima, prisjetio se njihova strogog držanja, njihove pristojne muževnosti, te se blagajni nešto novca, uputio je ono svoje fatalno pitanje službeniku držeći se kao nepovjerljiv stranac. Bijaše to Britanac u odijelu od tvida, još mlađahan, nablizu usađenih očiju, s razdjeljkom po sredini glave, odajući držanjem onu solidnu čestitost i lojalnost koja na lupeški okretnom Jugu djeluje tako čudno i strano. Odgovori mu:- Nema razloga za zabrinutost,Sir.Puka mjera opreza koja ništa ozbiljno ne znači. Takve se odredbe ovdje često donose ne bi li se spriječili štetni utjecaji vrućine iširoka... - Ali kad je podigao pogled svojih plavih očiju i susreo se sa strančevim, umornim i ponešto tužnim pogledom uprtim pomalo prezirno u njegove usne, Englez iznenada pocrveni i nastavi poluglasno i pomalo uzbuđeno: -Naime, tako glasi službeno tumačenje na kojem ovdašnje vlasti smatraju da treba inzistirati. Ali mogu vam reći da se iza toga još nešto krije. -I tad mu na svom čestitom i komotnom jeziku reče svu istinu.Indijska kolera već godinama pokazuje izrazitu sklonost da se širi i rasprostranjuje. Potekla je iz toplih močvara na delti Gangesa i porasla mefitskim dahom one bujne i beskorisnedivljine prasvijeta i otočja koje se klone ljudi, a tigar vreba u njezinu bambusovu šipražju. Ta je pošast neprekidno i neobično žestoko harala svekolikim Hindustanom, na istoku je prešla u Kinu a na zapadu u Afganistan i Perziju, te produžila karavanskimputom i prenijela svoje grozote sve do Astrahana, pa i do same Moskve. Ali, dok je Europa strepjela da avet ne stigne do nje kopnenim putem, donijeli su je morem sirijski trgovci pa se gotovo istodobno pojavila u više sredozemnih luka, digla glavu u Toulonu i Malagi, pokazala svoju krabulju u Palermu i Napulju, a čini se da više i ne kani napustiti Kalabriju i Apuliju. Sjeverni dio poluotoka ostao je pošteđen, ali oko sredine mjeseca svibnja ove godine otkrili su istog dana u Veneciji užasne vibrione u izm oždenim, pocrnjelim lešinama jednog brodskog sluge i jedne piljarice. Te su slučajeve zabašurili, ali nakon tjedan dana bilo ih je već desetak, dvadesetak, tridesetak u raznim gradskim četvrtima. Jedan čovjek iz austrijske provincije koji se kao turist zadržao nekoliko dana u Veneciji, umro je čim se vratio u svoj gradić. Simptomi su bili više nego jasni i tako su u njemačke novine dospjeli prvi glasovi o pošasti u gradu na lagunama. Venecijanske gradske vlasti odgovorile su da zdravstveno stanje grada nijebilo nikad bolje i poduzele najnužnije mjere za suzbijanje bolesti. Međutim, vjerojatno su živežne namirnice bile zaražene, povrće, meso ili mlijeko, jer koliko god poglavarstvo poricalo i zataškavalo stvar, smrtnost se sve više povećavala u tijesnim uličicama, a pogodovale su joj prerane ljetne vrućine od kojih je voda u kanalima bila mlaka. Da, reklo bi se čak da je boleština uzela još više maha, kao da se udvostručila žilavost i plodnost njezinih uzročnika. Rijetki su bili sučajevi ozdravljenja. Od stotine njih umiralo ih je osamdesetak, i to u strašnim mukama, jer se bolest očitovala na najužasniji način i često zadobivala onaj najopasniji oblik koji se zove "suha bolest". Kad bi se to dogodilo, tijelo nije moglo izlučiti iz krvnih žila nakupljene količine vode. Bolesnik bi se u nekoliko sati sasušio i ugušio od krvi guste poput smole, uz grčeve i promukle vapaje. Sretan je bio onaj, što se katkad događalo, koga bi bolest snašla, nakon što bi mu pozlilo, u obliku duboke nesvjestice iz koje bi se jedva probudio, ili se uopće ne bi probudio. Na početku lipnja napunile su se tajom barake za karantenu uOspedale civico.U oba sirotišta ponestalo je mjesta i razvio se jezovito živ promet između Keja novih fundamenata i otoka s grobljem San Michele. Ali strahovanje od opće štete, skrb za nedavno otvorenu izložbu slika u javnim parkovima, zabrinutost zbog silnih gubitaka koji bi nastali, uslijed panike i ozloglašenosti, u hotelima, trgovinama i u svekolikom turizmu, sve je to u gradu bilo jače od ljubavi za istin u i poštivanja međunarodnih ugovora. Sve je to skupa natjeralo gradske vlasti da se uporno drže politike prešućivanja i opovrgavanja. Glavni medicinski inspektor Venecije, čovjek zaslužan, odstupio je ogorčeno sa svog položaja, a na njegovo je mjesto potajno došao poslušniji čovjek. Puk je za sve to znao. Korupcija visokih dužnosnika, udružena s općom nesigurnošću i izvanrednim stanjem u koje je prijeka smrt dovela grad, sve je to izazvalo stanovit pad morala među nižim društvenim slojevima i ohrabrilo mračne i antisocijalne nagone, što se očitovalo u neumjerenosti, bestidnosti i porastu kriminala. Uvečer se po ulicama viđalo neuobičajeno mnogo pijanaca; pričalo se da je noću opasno izlaziti na ulice zbog lopova i razbojnika; učestali su prepadi pa i ubojstva; već dva puta se pokazalo da su ljude koji su navodno umrli od pošasti zapravo otrovali njihovi najbliži rođaci; profesionalna poročnost zadobila je nametljive i izopačene oblike koji ovdje ipak nisu bili uobičajeni, za razliku od juga zemlje i Orijenta.Sve je to Englez ispripovjedio Aschenbachu i na kraju još dodao:- Bilo bi dobro da radije još danas nego sutra otputujete. Još dan-dva pa će se morati uvesti karantena.- Hvala vam - reče mu Aschenbach i ode.Na trgu je bilo sparno a nije bilo sunca.Neupućeni stranci sjedili su pred kavanama ili stajali načičkani golubovima pred crkvom gledajući kako se ptice jate, mašu krilima i otimaju se za kukuruzna zrna u ispruženim dlanovima. Grozničavo uzrujan, likujući što je saznao istinu, s okusom gađenja najeziku i s fantastičnom jezom u srcu, hodao je samotnik gore-dolje po popločanom trgu. Pomišljao je na čestit postupak kojim bi očistio savjest. Mogao bi još večeras poslije večere pristupiti onoj ženi okićenoj biserjem i osloviti je riječima koje je već smislio: "Dopustite,Madame,strancu da vam nešto savjetuje, da vas upozori na nešto što ovdje taje pred vama iz koristoljublja. Otputujte odmah s Tadziom i kćerima! Venecija je okužena!" Zatim bi još na rastanku stavio ruku na tjeme oruđu podrugljivog božanstva, okrenuo se od njega i pobjegao iz ove močvare. Ali istodobno je slutio da je beskrajno daleko od toga da uistinu poželi poduzeti taj korak. To bi ga dovelo tamo gdje je nekoć bio, vratilo bi ga njemu samom; ali svakome tko je izvan sebe ništa nije mrskije nego da dođe opet k sebi. Sjeti se bijele građevine ukrašene natpisima koji su se ljeskali na večernjem svjetlu i bili natopljeni prozirnom mistikom, u kojoj mu se izgubio duhovni pogled; pa onog neobičnog putnika koji je u ostarjelom čovjeku probudio mladenačku čežnju da luta daljinama i tuđinom; pomisao na povratak kući, na sabranost, trijeznost, rad i umjetnički posao toliko mu se zgadila da mu se lice iskrivilo od izraza fizičke mučnine. -Moram šutjeti! - prozbori silovitim šaptom. Zatim: -I šu tjet ću! - Opijala ga je spoznaja da je upućen u tajnu, da je sukrivac, baš kao što i neznatna količina vina opije umornu glavu. Slika grada što tone u boleštinu i zapuštenost neobuzdano mu je lebdjela pred očima, ulijevala mu nepojmljive nade, koje su nadilazile razum i bile nevjerojatno slatke. Što prema ovim očekivanjima znači ona nježna sreća o kojoj je još prije trenutak-dva sanjario? Sto mu još vrijede umjetnost i vrlina prema prednostima koje mu nudi kaos? Šutio je i ostao.Te je noći usnio grozan san - ako se snom može nazvati tjelesno-duhovni doživljaj što ga je doduše obuzeo dok je spavao kao zaklan, potpuno neovisno o osjetilnoj sadašnjosti, a da nije sam sebe vidio nazočnog kako se kreće u prostoru izvan samih zbivanja. Poprište je sna zapravo prije bila njegova duša a događaji su u nju navrli izvana silom svladavajući njegov otpor - dubok i duhovan otpor - prošli su zatim kroz dušu i opustošili mu opstojnost, uništili kulturu života.Na početku je bio strah, strah i užitak i zgrožena radoznalost što će dalje biti. Bila je noć i osjetila su mu bila budna; jer izdaleka se bližilo komešanje, vreva, mješavina zvukova: zveka, treskanje i potmula tutnjava, reski vapaji i određeno urlikanje otegnutog glasau -sve to prošarano i jezovito slatko zaglušenobezbožno upornom svirkom frule, što je duboko gukala i bestidno mu nametljivo opčinjavala nutrinu. Ali znao je jedan izraz, mutan izraz koji ipak označava ono što dolazi: "strani bog"! Rasplamsao se dimljiv žar, a u njemu je prepoznao gorski kraj nalik naonaj oko njegova ljetnikovca. Na rastrganom svjetlu s pošumljenih uzvisina, među stablima i stijenjem obraslom mahovinom rušilo se nešto i valjalo nizbrdo: ljudi, životinje, roj, pomahnitali čopor - sve je to preplavilo obronak tjelesima, plamenovima, metežom i pijanim kolom. Žene, spotičući se o predugačko krzno što im je visilo o pasu, tresle su tamburinima iznad zabačenih glava i stenjale, vitlale prštavim bakljama i golim bodežima, držale nasred tijela zmije što su palucale jezikom, ili su nosile urlajući obje svoje dojke u šakama. Muškarci, rogati, opasani krznom i kosmati, prigibali su šiju i dizali ruke i bedra, udarali pomamno o metalne plitice i bubnjeve. Dječaci glatke kože podbadali su jarce štapovima ovjenčanim lišćem, hvatali ih za rogove i klicali dok su ih jarci vukli naokolo skačući. Oduševljeni su sudionici izvikivali poklič što se sastojao od mekih suglasnika i otegnutog glasauna kraju, sladak i divalj u isti mah, poklič kakav nitko nikad nije čuo - ovdje je visoko odjeknuo i vinuo se u visine poput jelenske rike, a ondje su mu se višeglasno odzivali, divlje i slavodobitno, neprestano i neumorno, potičući na taj način jedan drugoga na ples i razmahivanje udova. Ali sve je prožela i nadjačala duboka, zamamna svirka frule. Ne vabi li ona i njega što se opire svemu tome, ne mami li ga bestidno uporno na slavlje i mahnitost posvemašnje predaje? Veliko bijaše njegovo gađenje, velik bijaše njegov strah, časna bijaše njegova volja da do kraja brani svoje od tuđinca, od neprijatelja sabranog i dostojanstvenog duha. Ali buka, galama uvišestručena gorskom jekom, rasla je, prevladavala i bujala do zanosnog ludila. Misli su potiskivali vonjevi, oštro zaudaranje jaraca, smrad tjelesa što dašću i zadah kao od ustajalih voda, i još jedan, dobro poznati zadah rana i bolesti što se širi. Srce mu lupalo zajedno s bubnjevima, u glavi mu se vrtjelo, spopadao ga bijes, zaslijepljenost i opojna požuda, duša mu žudjela da se uhvati u to kolo Božje. Otkrili su i podigli opsceni simbol, golem, drven: i još su razuzdanije izvikivali poklič, lozinku. Divljali su dok im nije izbila pjena na usta, dražili jedni druge bestidnim gestama i razbludnim rukama, smijali se i pocikivali, zabijali jedan drugome šiljaste štapove u meso i lizali krv s udova. Ali sanjač je sad bio s njima, u njima, pripadao je stranom bogu. Da, oni su bili on sam kad su se okomljivali na životinje derući ih i ubijajući, te proždirali otkinute komade mesa što su se pušili, kad je na razrovanom tlu obraslom mahovinom započelo beskrajno parenje, žrtvovanje tom bogu. I duša mu je oćutjela slast razvrata i mahnitanje rasapa.Iskušenik se iz tog sna probudio iznerviran, rastrojen i nemoćno izručen demonu. Nije više zazirao od radoznalih ljudskih pogleda; nije mario izlaže li se njihovoj sumnji. Uostalom, bježali su, odlazili iz hotela; mnoge su kućice na plaži ostale prazne, u restoranu su zjapile sve veće praznine, a u gradu je bivalo sve manje turista. Činilo se da je procurila istina i da se ne može više suzbiti panika, koliko god zainteresirani bili složni i kompaktni. Ali gospođa okićena biserjem ostala je sa svojima, bilo da panični glasovi nisu dopreli do nje, bilo da je bila odviše ponosna i neustrašiva da bi ustuknula pred njima: ostao je Tadzio. Pomračenom samotniku na mahove se činilo da bi opće bježanje i smrt mogli ukloniti sav nesnosni život oko njega i da bi još mogao ostati sam s ljepotanom na ovom otoku -jest, dok bi mu prije podne na moru pogled teško, neodgovorno, neprestano počivao na onome za kojim je žudio, dok bi o zalasku sunca prolaziokroz ulice, u kojima je odvratna smrt potajice kosila svoje žrtve a on nedostojno pratio u stopu ljepotana, sve mu se činilo da u toj strahoti on ipak ima dobre izglede i da moralni zakoni ništa ne znače.Kao i svaki drugi zaljubljenik, želio je svidjeti se i grdno se bojao da neće uspjeti. Stavljao je na svoje odijelo mladenački vesele ukrase, stavljao je na sebe drago kamenje i služio se parfemima, višeput se na dan dotjerivao i dolazio u blagovaonicu uzbuđen i napet. Suočen sa slatkom mladošću koja ga je zaludila, gadilo mu se vlastito ostarjelo tijelo; kad bi pogledao svoju sijedu kosu, svoje oštre crte lica, obuzeli bi ga sram i očaj. Nešto ga je tjeralo da se tjelesno osvježi i preporodi i sve je češće svraćao k hotelskom brijaču.Zaogrnut zaštitnim pokrivalom i zavaljen na stolicu dok su ga brbljavčeve ruke njegovale, promatrao je zdvojnim pogledom svoj lik u zrcalu.- Sijed sam - reče iskrivljenim ustima.- Malo - odgovori mu čovjek. - A zašto? Zato što ste se malko zapustili, što ste bili ravnodušnispram svoga vanjskog izgleda, što je i razumljivo kod uglednih osoba, ali nije bezuvjetno hvale vrijedno, pogotovo što upravo takvim osobama ne dolikuju predrasude kad je riječ o prirodnosti i neprirodnosti. Kad bi se moralna strogost nekih ljudi spram kozmetike logično protegnula i na njihove zube, bilo bi to doista vrlo zazorno. Na kraju krajeva, samo smo onoliko stari koliko se osjećamo stari u srcu i glavi, a katkad je sijeda kosa zapravo dalje od istine nego što bi bila prezrena korektura. Što se vas tiče, gospodine, vi imate pravo na prirodnu boju kose. Dopuštate li da vam jednostavno vratim vašu prirodnu boju?- Kako to mislite? - priupita ga Aschenbach.Tada je govorljivi brijač oprao mušteriji kosu u dvije različite vodice, jednoj svijetloj i jednoj tamnoj, pa mu je kosa postala opet crna kao u mladim danima. Zatim mu je još nakovrčao kosu, odmaknuo se od njega i promotrio svojih ruku djelo.- Još bi vam samo trebalo malo osvježiti kožu na obrazima -pripomene.I kao netko tko ne može ostaviti posao, tko se ne može zadovoljiti učinjenim, prelazio je neumorno i sve žustrije s jednog posla na drugi. Udobno se odmarajući, nemoćan da se brani, štoviše, obuzet uzbudljivim nadama zbog svega onoga što se zbiva, Aschenbach je zapažao kako su mu obrve sve odlučnije i ravnomjernije svedene, kako mu se oči doimlju sve duže, kako se zbog potcrtanih vjeđa sve jače sjaje, opazio je kako mu se ispod njih, ondje gdje je koža bila smećkasta i kao uštavljena, pojavilo nježno rumenilo, kako su mu usne, domaloprije još beskrvne, sad nabrekle i poprimile boju maline, kako mu nestaju bore s obraza i oko usta, kako se gube mrštine pod utjecajem kreme a lice zadobiva mladenačku svježinu -gledajući pred sobom tog procvjetanog mladića, srce mu zalupa. Kozmetičar je napokon bio zadovoljan svojim uratkom i, po običaju takvih ljudi, dodvorljivo i ljubazno zahvalio mušteriji.- To vam je tek neznatan retuš -reče dotjerujući posljednje detalje na Aschenbachovoj vanjštini.- E, sad se gospodin može mirne duše i zaljubiti. -Oča rani zaljubljenik ode od njega sretan kao da sanja, zbunjen i preplašen. Kravata mu bila crvena, slamnati šešir široka oboda obavijen šarenom vrpcom.Zapuhao je mlak olujni vjetar; padala je rijetka kišica, ali zrak je bio vlažan, zagušljiv i pun zadaha truleži. Uši mu bijahu izvrgnute kojekakvim šumovima, lepršanju, pljeskanju i hujanju, a onome koji je sav treperio pod šminkom činilo se da prostorom divljaju zli dusi vjetrova, zloćudne morske ptice što osuđeniku onečišćuju, nagrizaju i izmetom oskvrnjuju hranu. Jer sparina mu je oduzimala tek i nije se mogao osloboditi pomisli da su jela zatrovana zaraznim klicama.Prateći ustopice ljepotana, Aschenbach je jednog popodneva zašao u unutarnji splet ulica bolesnog grada. Nije se najbolje snalazio u uličicama,kanalima, na mostovima i u malim trgovinama, u tom labirintu gdje sve odviše nalikuje jedno na drugo, te nije više bio siguran ni u strane svijeta, samo je pazio da ne izgubi iz vida lik koji požudno slijedi. Prisiljen na sramotan oprez, pribijao se uza zidove, zaklanjao se za prolaznike pred sobom i dugo nije bio svjestan svog umora i iscrpljenosti što bijahu posljedica snažnih osjećaja i neprekidne napetosti. Tadzio je išao za svojima, obično je davao prednost u tijesnim uličicama odgojiteljici i sestrama nalik na koludrice, i kadikad se u hodu osvrtao za sobom preko ramena ne bi li se uvjerio svojim osebujnim, sutonski tamnim očima prati li ga i dalje zaljubljenik. Kad god bi ga spazio, nije se nikad odao. Opijen tom spoznajom dok su ga one oči i dalje mamile, zaluđen svojom strašću, zaljubljenik se šuljao za svojom nepriličnom nadom - pa ipak mu je na kraju iščezla iz očiju. Poljaci su bili prešli preko jednog kratkog nadsvođenog mosta, visoki ih je svod sakrio pogledu pratioca, a kad je ovaj napokon došao do mosta, njih više nije bilo. Tragao je za njima u tri smjera, ravno naprijed i na obje strane po uskom i nečistom keju, ali uzalud. Napokon je, iznerviran i iznuren, morao odustati od daljnjeg traganja.Glava mu gorjela, sav je bio pokriven ljepljivimznojem, vrat mu podrhtavao i morila ga nepodnošljiva žeđ, pa se obazirao oko sebe ne bi li našao kakvo trenutno osvježenje. Pred jednom malom voćarnom kupio je nešto voća, prezrelih i mekih jagoda, i pojeo ih u hodu. Našao se na jednom malom trgu, napuštenom i začaranom, i prepoznao ga, upravo je ovdje prije više tjedana odlučio pobjeći iz ovoga grada. Sjeo je na stube podno zdenca, nasred trga, i naslonio glavu na kameni rub. Bilo je tiho, trava je rasla među kamenjem, posvuda su ležali otpaci. U sklopu trošnih kuća nejednake visine oko njega, nalazila se i jedna nalik na palaču, s gotičkim prozorima iza kojih nije bilo ničega, s malim balkonima ukrašenim lavovima. U prizemlju jedne druge kuće bila je ljekarnica. Topli naleti vjetra donosili su na mahove do njega vonj karbola.Tu je sjedio taj majstor, umjetnik koji je stekao velik ugled, pisacBijednika,on koji se u onako čistom i uzornom obliku odrekao bohemstva i mutnih dubina, otkazao ljubav ponosu i odbacio izopačenost, on koji se vinuo onako visoko, on koji je nadvladao svoje znanje i nadrastao svaku ironiju, navikao se na obveze koje nameće povjerenje javnosti, on čija je slava postala službena, čije je ime steklo plemićki naslov i na čijem se stilu napajaju dječaci u školi - tu je sjedio sklopljenihočiju, samo bi mu pokatkad podrugljiv i smeten pogled kliznuo u stranu i nadolje pa bi se opet sakrio, a mlohave usne, kozmetički uljepšane, oblikovale su riječi od onoga što je njegov napol uspavani mozak smišljao po neobičnoj logici sna.- Jer ljepota, Fedre, samo je ljepota, upamti to dobro, božanstvena i vidljiva u isti mah, pa je upravo stoga ona put putenosti, mali moj Fedre, umjetnikov put do duha. Vjeruješ li ti, dragi moj, da ikad mudrost i pravo muško dostojanstvo može zadobiti onaj koga put do duhovnosti vodi preko osjetila? Ili možda vjeruješ (prepuštam ti da sam biraš) da je to put opasne ljupkosti, uistinu grešni put i stranputica koja te nužno vodi u zabludu? Jer moraš znati da mi pjesnici ne možemo ići putom ljepote a da nam se ne pridruži Eros i nametne se kao vodič; pa ako i jesmo na svoj način junaci i disciplinirani ratnici, svi smo ti mi poput žena jer nas strast uzdiže, a naša žudnja mora ostati ljubav -to je naša radost i naša sramota. Uviđaš li sad da mi pjesnici ne možemo biti mudrini dostojanstveni? Da nužno moramo zabludjeti, da nužno moramo ostati poročni i raspusni pustolovi? Uzoritost je našega stila puka laž i budalaština, naša slava i društveni položaj puka su farsa, povjerenje mnoštva u nas krajnje je smiješno, a odgajanje puka i mladeži umjetnošću smion je pothvat koji bi trebalo zabraniti. Jer, kako može odgojitelj biti netko komu je urođena nepopravljiva i prirodna sklonost ponoru? Mi bismo najradije porekli taj ponor i stekli dostojanstvo, ali kako se god okrenuli, on nasprivlači. Stoga se odričemo, recimo,: razorne spoznaje, jer spoznaja, Fedre, nema dostojanstva ni strogosti; ona zna, razumije, oprašta, bez oslonca i oblika; spoznaja je naklonjena ponoru, ona je sama ponor. Nju dakle odlučno odbacujemo i stoga težimo jedino za ljepotom, što će reći za jednostavnošću, veličinom i novom strogošću, za drugom bezazlenošću i formom. Ali forma i bezazlenost, Fedre, vode nas do opijenosti i požude, vode plemenita čovjeka možda i do jezovitih opakih osjećaja, koje njegova lijepastrogost odbacuje kao nešto sramotno, vode ga do ponora, one ga također vode do ponora. Nas pjesnike, velim ti, vode onamo jer se mi ne možemo vinuti u visine, mi se možemo samo izopačiti. A sad ja, Fedre, idem, a ti ostani ovdje; i tek kad me ne budeš više vidio, otiđi i ti.Nakon nekoliko dana Gustav von Aschenbach nije se ujutro dobro osjećao pa je izašao iz hotela prije podne nešto kasnije nego inače. Borio se s napadajima vrtoglavice samo napol tjelesne naravi, a uz njih ga je obuzimao nekakav sve jači, divlji strah, osjećanje bezizglednosti i bezizlaznosti, pri čemu mu nije bilo jasno odnosi li se to na vanjski svijet ili na njegovu osobnu opstojnost. U predvorju je opazio velike količine prtljage spremljene za odlazak, pa je priupitao vratara tko to odlazi. Vratar mu je u odgovoru naveo samo poljsko plemičko prezime, kao što je i očekivao. Primio je tu vijest a da mu se nisu promijenile oronule crte lica, tek je malko podigao glavu kao što činimo kad usput primamo na znanje nešto što nas i ne zanima. Ipak ga još priupita: -A kad odlaze?- Čovjek mu odgovori: - Poslije ručka. - On klimne glavom i pođe na more.Tu ga dočeka sumoran prizor. Na širokoj, ravnoj površini vode što je dijelila plažu od prvog izduženog spruda povlačili su se kovrčasti ježurci. Nekakav jesenski, preživjeli ugođaj vladao je sad na ovom nekad tako živom i šarenom mjestu za razonodu, na kojem pijesak nije više bio onako čist. Fotografski aparat, naoko napušten, stajao je na tronošcu uz samo more, a crno platno rasprostrto na njemu vijorilo se i lepršalo na prohladnom vjetru.Tadzio se sa tri-četiri prijatelja koji su mu još bili preostali kretao po desnoj strani, pred kućicom svoje obitelji, i Aschenbach ga je još jednom promatrao odmarajući se na svojoj ležaljci, s pokrivačem na koljenima, negdje na sredini između mora i niza kućica na plaži. Reklo bi se da igra, koju više nitko nije nadzirao jer su žene zacijelo bile zaokupljene spremanjem za put, nema više pravila pa se izrodila. Onaj stasiti dječak, u odijelu s pojasom, crne, napomađene kose, koga su zvali "Jašu", bio je obnevidio od pijeska koji su mu bacili u oči, pa je navalio da se s Tadziom hrve, a taj je dvoboj uskoro završio padom slabijeg ljepotana. Ali kao da se u času rastanka pokornost podređenog partnera iznenada pretvorila u okrutnu grubost pa se želio osvetiti za dugo robovanje, pobjednik još nije htio ostaviti pobijeđenoga na miru nego mu je, klečeći mu na leđima, tako uporno i dugo gurao glavu u pijesak te se činilo da će se Tadzio, ionako usopljen od borbe,na kraju još i ugušiti. Grčevito se nastojeći osloboditi tereta na leđima, na mahove je odustajao od otpora i još se samo povremeno trzao. Prestravljen, Aschenbach već htjede skočiti na noge da mu pritekne u pomoć kad nasilnik napokon oslobodi žrtvu. Blij ed kao krpa, Tadzio se pripodigne, sjedne i nalakti se. Ostao je tako nekoliko minuta nepomično sjediti, razbarušene kose i sve tamnijih očiju. Napokon ustane i polako pođe. Dozivali su ga, najprije bodro a onda uplašeno i umolno, ali ih on nije čuo. Onaj crnomanjasti, koji se zacijelo bio ubrzo pokajao zbog svoga izgreda, sustigao ga je i pokušao udobrovoljiti. Ali Tadzio ga odbije pokretom ramena i produži dalje ukoso prema vodi. Bio je bos, u onom svom prugastom platnenom odijelu sa crvenom vrpcom oko vr ata.Zastao je oborene glave na rubu vode crtajući vrhom stopala figure na vlažnom pijesku, a onda je zašao u plićak koji mu ni na najdubljem mjestu nije dosezao do koljena, nehajno i polako prošao kroz plićak i došao do pješčanog spruda. Tu je zastao na trenutak, licem okrenut pučini, a onda polagano pošao dugim i uskim pojasom golog tla. Od obale odvojen širokom vodom, od drugova odvojen ponosnim hirom, hodao je tako, posve izdvojena i nevezana pojava, kosa mu lepršala tamo daleko na moru, na vjetru, predmaglovitim beskrajem. Ponovo je zastao i zagledao se u daljinu. I odjednom, kao da se nečeg sjetio, kao na neki poziv, okrene trup, s rukom na kuku, ljupkim pokretom unatrag i pogleda preko ramena na obalu. Promatrač je pak sjedio isto onako kao i onda kad su se te sutonski sive oči osvmule s praga i prvi put se susrele s njegovima. Naslonjen glavom na naslon ležaljke, polagano je pratio kretanje one figure u daljini; napokon je podigao glavu kao da mu uzvraća pogledom, i glava mu klone na prsa tako te su mu oči gledale odozdo dok mu na mlohavu licu bijaše duboko zadubljen izraz, kao da čvrsto spava. A zapravo se činilo da mu se onaj blijedi i ljupki psihagog1tamo vani smiješi i namiguje mu; kao da mu, skinuvši ruku s kuka, pokazuje da pred njim lebdi nešto neizmjerno puno obećanja. I kao toliko puta prije toga, htjede poći za njim.Prošlo je više minuta dok ljudi nisu pohrlili pomoći čovjeku koji je na ležaljci klonuo u stranu. Odnijeli su ga u njegovu sobu. Još je istoga dana potreseni svijet smjerno primio vijest o njegovoj smrti.1912.