Među zvijezdama

Put ratnice

"Molim!": Tiho sam uzviknula u nevjerici. Čovijek, koji je očigledno vođa ove grupice, je ponovo udahnuo: "Ovdje smo..." Odmah sam ga prekinula iz iznerviranosti ponavljanja: "Shvatila sam, samo ne mogu da vjerujem. Da ovo nije neki đavolji trik?" Moje pitanje je bilo na mjestu, ali mi se činilo da njima nije bilo jasno. Samo su se okretali jedni ka drugom ne shvatajući zasto ih to pitam. "Ovo nije nikakav trik natprirodnog bića iz vaše kulture. Ovo je pitanje promjene života. Odgovor nam treba brzo. Nemamo mnogo vremena.": grubi glas mladog muškarca je odgovarao užurbano, ali bez emocija. Ustala sam polako i prošla pored, jedne od tri, sjenke. Pritisnula sam šalter i uključila svjetlo. Zasljepilo ih je na trenutak, a ja sam to iskoristila da se približim: "Znači stvarno je!" Kako sam bila baš blizu plavokosom, visokom momku, na moje riječi naglo je sklonio ruke, kojim je trljao oči, i brzo se odmakao. Sjela sam na krevet i gledala u mušku grupicu ispred sebe. Odjela su im tamno plava sa crnim dijelovima koji su se savršeno stapali jedno u drugo. Stvarali su kombinaciju mraka i tako postajali nevidljivi u njemu. Sa moje lijeve strane stoji muškarac visok, crnokos i bljedolik. Plave oči su stvarale još očigledniji kontrast crno-bijelog. Prelijepo lice sa istaknutim viličnim kostima i zategnuti vrat su se polako stapali sa razvijenim ramenima i jako zgodnom figurom. U odjelu, koje nose, se vidio svaki mišić. Samo dio ispod stomaka i međunožja je izgledao tvrdo i odvojeno od ostatka tijela, kao i dijelovi na koljenima i ramenima. To su, vjerovatno, štitnici. Na kukovima im stoji pojas na kom su okačeni pištolji i noževi.
Pored plavookog momka stoji srednjovječni čovjek prosjede kose i izbrijane, jake brade. Nekoliko ožiljaka se moglo vidjeti na podmlađivanom licu, ali veliki ožiljak preko desne obrve, zelenog oka i gornjeg dijela obraza nije mogla sakriti nikakva medicinski zahvat. Tijelo ovog čovjeka je bilo mnogo razvijenije nego kod mlađih muškaraca.
Momak sa desne strane je bio silueta koja me posmatrala dok sam spavala. Prepoznajem svijetlo zelene oči koje su gledale pravo u moje. Prelijepo, mlado lice, sa svakom linijom na svom mjestu, izgleda kao da se nikada nije nasmijalo. Zelene oči su prazne i tužne iako to pokušava da prikrije samouvjerenošću i uzdignutom glavom. Stav je širok i zategnut. Razvijeno, uvježbano tijelo se naprezalo pri ukočenom stavu ali u isto vrijeme odaje udobnost. Ruke je prekrstio ispod prsa i zategao mišiće od vrata do peta.
Kada sam završila sa brzom analizom, spustila sam glavu i počela sa razmišljanjem. Odlučila sam da pođem sa njima. Ovdje me ništa ne zadržava. Ovaj svijet i miran život nije za mene. Znam da će porodici biti teško, ali je bolje da ne znaju gdje idem. Ustala sam i uzela papir i olovku. Napisaću da sam otputovala i da se neću vraćati dugo. Napisaću da sam krenula da nađem novi život i da se ne brinu. "Vidjećemo se uskoro!": posljednje je što sam napisala i spustila papir na krevet. "Idemo!": samouvjereno sam rekla gledajući u vođu grupe. On je pritisnuo nešto na ručnom satu, koji nije izgledao kao ovi zemaljski, i uhvatio me za ruku. Dvojica momaka su stavila ruku na njegova ramena i za tren smo se našli u neobičnoj metalnoj prostoriji, punoj sprava i neobičnih ljudi u bijelim mantilima. Vođa je nešto ispritiskao na mašini, ispred platforme na kojoj stojimo. Podigla sam glavu iznad sebe i shvatila da je ovo mašina za teleportaciju. Sišli smo sa ploče i krenuli kroz laboratoriju. Nikada ne bih vjerovala da ću vidjeti ovako nešto. Toliko različitih vrsta na jednom mjestu! Vanzemaljci o kojima se nagađa i pokušava dokazati ljudima, ja ih upravo gledam ispred sebe. Ova scena me podsjetila na film "Star trek". Prolazila sam pored smeđih i naboranih, crnih ali čupavih, visokih ali plavih, nekih izgledom poput zemaljske životinje ili insekta ali svi su bili podjednako zauzeti radom i ispunjavanjem naredbi. "Izvini! Kuda mi idemo?": pitala sam plavog, visokog momka dok smo se probijali kroz gužvu u širokom hodiku. "Narednikova kancelarija je blizu.": nije precizno odgovorio na moje pitanje ali sam shvatila. Činili mi se kao da niko od njih nije sa Zemlje. Ima dosta ljudi na brodu, ali se ponašaju kao da nikada nisu bili dole. U razmišlaju nisam ni shvatila da su narednik i crnokosi vojnik ušli kroz siva, metalna vrata, oivčena plavom bojom. Na njima piše ime Teodor Givov. Odmah sam se dosjetila da takva imena na zemlji nose Rusi. Plavi momak me čekao. Nije htio da zakorači kroz vrata dok ja ne uđem. Ubrzala sam korak i spustila glavu ka podu. Ispred mene se nalazio drveni sto od hrastovine. Nije se puno izdvajao od ostatka sobe jer se sve sastojalo od klasičnog, vječno modernog, enteriera. Drvene police sa knjigama, veliki drveni ormar i drvene stolice sa izrezbarenim detaljima i tamnim lakom. Soba je izgledala kao iz bajki. Ćilim na koji sam stala, svojim bosim nogama, me natjerao da se naježim i podsjetio da na sebi nosim samo pidžamu. Gornji dio pidžame je potpuno bijel, i ne prikriva nadražene bradavice u potpunosti, iako je donji dio stvarao savršenu mješavin tankih, opuštenih, ljetnih pantola. Pomisao na nadraženost je natjerala ruke da se prekrste na prsima i pokriju što se moglo vidjeti. Crnokosi momak je stajao mirno, u širokom stavu, ispred narednikovog stola, i čekao naređenje. Ja sam stala pored njega ne pokušavajući da spustim ruke sa prsa, ali plavokosi momak je ubrzo stao sa moje druge strane u potpuno isti stav kao u mojoj sobi. Narednik je smješten ispred mene u jako udobnu, veliku i drvenu stolicu. "Trebaće nam tvoj potpis. Izvoli!" :odgurao je lagano providni tablet ispred sebe, i sklonio ruku sa njega. Polako sam prišla i spustila ruke na koljena. Neprimjetno sam spustila pogled da pogledam grudi i uvjerila sam se da nemam čega da se plašim. Uzela sam olovku sa stola i počela da čitam zahtjeve i zakone.
Dugo je trebalo vremena da dobro upratim svaki zakon koji je postavljen na tanku, providnu tablicu. Plava svjetlost sa tablice, dok listam zakone, osvjetljuje mi lice. Osjetim poglede, pa po završetku pažljivog čitanja, podižem glavu i prelazim pogledom po sobi i muškarcima u njoj. Oči su uprte u mene. Isčekivanje se, čini mi se, osjeti i dolje na Zemlji. Nemam primjedaba na zakone i zahtjeve, pa sam izvukla tanku olovku sa strane tablice i potpisala u kvadrat iznad kog je zatražen potpis regruta. Osjetim blokadu disajnih puteva i mozak je počeo da blokira. "Sada je sve sređeno. Nadam se da ćete poštovati ove zakone i ispunjavati zahtjeve.": narednik je spustio svoj, izgledom stakleni, tablet i ustao. Prišla sam velikom stolu i lagano spustila tablet, gledajući u narednika dok se kretao ka ormaru. Otvirio je široka vrata, koj neočekivano nisu ispustila nikakav zvuk, i izvukao paket sa mojim imenom. "Od danas si vojnik SBR-a! Nadam se da si stekla dovoljno životnog iskustva na Zemlji. Sada je vrijeme da to primjeniš ovdje, uz pomoć ostalih vojnika i nadređenih.": znam da ću uvijek imati problema sa dijelom u kom moram pod svaku cijenu slušati nadređenog, ali moj potpis je bio kao zakletva. Trudiću se da ispoštujem svaki zakon, pa čak i svoj.
Narednik me ponudio pićem, koje sam kulturno odbila. Shvatio je skrivenu poruku mojih umornih očiju i opuštenog stava. "Oficir Gabriel će te odvesti do sobe!":ustao je i pružio mu kutiju sa mojim imenom. Gabriel je klimnuo glavom u znak odobrenja i pogledom naredio da ga pratim. Zahvalila sam se za ovu priliku i uputila se za zgodnim oficirom.
Dugi hodnik je sada prazan. Nema ni jednog vojnika, niti oficira, pa čak ni doktora iz lboratorije.
Hodajući sam razgledala i zanemarila vrijeme. Stigli smo do dijela gdje su sobe za posadu i prišli sobi sa, u željezu isklesanim, vekikim brojem 13. Gabriel je iz kutije izvukao karticu i provukao je kroz razdvojene, željezne šipke na bravi. Vrata su zadala tupi, odpuhujući zvuk i rzdvoila se. Brzo klizanje teških vrata otvorilo je prizor koji sam samo mogls zamišljati. Bijela soba sa metalnim i srebrnim detaljima je izgledala tehnoliški i graciozno u isto vrijeme. Sa desne strane se nalazi bijeli, kvdratni krevet od nepoznatog materiala, na očigled lomljivog, na sebi je imao utegnut dušek i zavidno bijelu posteljinu. Pored njega se nalazio stolić sa srebrnom vaznom.
Sa moje lijeve strane se nalaze vrta slična ulaznim, samo manja. Gabriel je prišao i provukao karticu kroz bravu užih vrata. Otvorilo se veliko kupatilo svo u bijelo-sivom tonu. Tuš kabina je dovoljno velika za dvoje, kao i kada. Kupatilo nije bilo puno drugačije od Zemaljskog. "Mislim da ti ne treba objašnjavati kako se šta koristi. Ako ti šta treba zovi me." :izvadio je iz kutije manju spravicu i pokazao kako je koristim. "Tu imaš sve brojeve koji ti trebaju.- rekao je i nasmijo se lagano, -Laku noć! Lijepo se odmori." Polako je spustio kutiju na krevet i izašao. Isti zvuk kako kod otvaranja vrta mi je naglasio samoću. Napokon imam mjesto za razmišljanje. Zatvorila sam vrata kuptila i bacila se na krevet. Ovo se čini kao još jedan od mojih, vješto iskovanih, snova. Ležim buljeći u prazni plafon, oivičen uskim, svjetlećim tubama. Pored kreveta stoji prekidač, koji mislim da je za svjetla. Pritisnula sam, isčekivajući neku buku, da pomislim da sam učinila grešku, ali su se svjetla ugasila. Ostala sam u polu tami. Svjetlo je dopiralo sa polja. Nisam ni primjetila ljepotu svemira, niti veliki prozor sa desne strane kreveta. Dok je svjetlo bilo upaljeno činilo se kao zatamljeno staklo, kroz koje ništa ne može da se vidi. Sada znam da je to staklo koje propušta svjetlost samo sa jedne strane, pa ako je upaljeno svjetlo u sobi, ne vidi se spoljašnje okruženje.
Ustala sam i provirila u beskrajno. Planete Sunčevog sistema su kao na dlanu. Prelijepe crvene, plave, sive i bež planete se ne mogu takmičiti sa ljepotom Zemlje. Tek sada shvatam koliko sam ostavil iza sebe. Samo se nadam da su roditelji pronašli pismo i da im je duša barem malo lakša. Nadam se da ću imati šansu da ih posjetim nekada.
Misli su nabacile ogroman umor na oči. Lagani pokreti su me ušuškali u hladnu posteljinu.